Ocjena: / 2
LošeOdlično 

Otkako je na scenu stupilo naše današnje redkarpetovsko društvo očekivala sam svašta.

A to je književnost! 

Premda danas svatko tko želi može, ako pritom, da ne zaboravimo, žrtvuje svoje dostojanstvo i inteligenciju, postati slavan pjevajući nekakve pjesmuljke koje u jednom trenu čuješ, a u drugom zaboraviš, ili glumeći u trećerazrednim besmislenim sapunicama, nekako sam očekivala, bolje rečeno nadala se da se ti i takvi umovi neće petljati u književnost.

Ali kako sam se prevarila! 

Tako danas imamo apsurd da se na policama knjižara ili knjižnica kraj jednog Tribusona može naći Nives Celzijus ili Simona Gotovac! Ili još gore Ante!

S obzirom na to da ja ne želim prejudicirati kvalitetu nečijeg djela prije nego što ga pročitam, pa sam tako neke knjige razvikane kao odlične često ocijenila razočaravajućima, posudila sam u našoj knjižnici i par takvih ''djela''!

I shvatila da u takvim slučajevima prejudiciranje njihovog književnog izričaja kao bezvrijednog nije ništa loše, nego naprotiv, spasilo bi me moje vlastite umjetničke blokade nakon što sam ih pročitala.

Najtužnija je činjenica što se nijedan od tih autora nije potrudio napisati zaista nekakav roman, nešto što bi se moglo svrstati u lijepu književnost, odnosno beletristiku, nego su to mahom autobiografije ili polu autobiografije (kad je pola događaja izmišljeno).

Možda čak netko od njih bi imao talenta za takvo što. U svemu tome mene zanima par stvari!

Kao prvo kada se neki izdavač  sjetio da bi takvo što bilo komercijalno isplativo?

I kao drugo, kada smo mi postali takvi malograđani i toliko zatupljeni da zaista kupujemo i čitamo ukoričene živote nekakvih trećerazrednih zvjezdica, takozvanih ''selebritija'' koji ne rade ništa drugo osim što se pojavljuju u medijima zbog nečega što radi i ostatak čovječanstva. Kao što je ustajanje iz kreveta, odijevanje, ispijanje kave s društvom, opijanje, seks, i spavanje!

O čemu ionako mogu čitati u dnevnom tisku ili gledati na TV-u. 

Kada smo mi, kao ostatak čovječanstva, pomislili da je njihov dan drugačiji od našeg, da su njihova vjenčanja, trudnoće i rastave drugačije i važnije od naših, i što je najbitnije, da su vrijedne ukoričavanja i čitanja?

Zar oni koji čitaju autobiografije takvih ''umjetnika'' ne rade potpuno iste stvari? Očigledno ne.

Izgleda da prosječni čitatelj tih rukotvorina ne ustaje iz kreveta, ne radi, ne seksa se, nema prijatelja, pa na taj način odlazi u svoj izmišljeni jet-setovski svijet!

Što mi je ipak malo vjerojatno, pa mi je utoliko teže shvatiti poriv prosječnog čovjeka koji radi sve gore navedeno, a ipak nalazi zadovoljstvo i smisao u čitanju takvih djela.

Pa ponekad pomislim da su to knjiški moljci, kao što sam i sama, i da čitaju sve što im dođe pod ruku, od Marka Grubnića do godišnjaka neke mljekarske udruge (da, jednom sam i to čitala), pa su takve knjige nešto usputno, dok se odmaraju od Tribusona, Gavrana ili Jergovića!

Ali, nažalost, ipak nije tako, i ta su djela vrhunac njihovih godišnjih čitalačkih pustolovina!

Tako sam se malo raspitala i otkrila zašto je došlo do velikog uzleta takve književnosti, ako se to književnošću može nazvati.

I došla do zaključka da su takve knjige čitane jer su jeftine, tanke (imaju malo stranica), i najčešće napisane na tako proziran način da poslije ne moraš razmišljati o pročitanom. 

Premda sam ja osobno književnost uvijek smatrala nečime što služi proširivanju vokabulara, razvijanju malih sivih stanica i tek onda razonodi i popunjavanju slobodnog vremena. Odnosno nečemu što te navodi na kulturno uzdizanje! 

Ali kao i sve danas, i književna branša je postala raj za one koji uz lako pero dolaze do lake pare, a služe samo za slobodni pad kulture svih nas! 

Autor: Pozitiva