Izdvojeni Glas

Sutra je novi, nadam se, bolji dan.

Krenut ćemo od osnovnog ljudskog prava, a to je pravo na život, sva mudrost je u tome.

LGTB

Svi vi koji ste postavili neka pravila u društvu jer se bojite bilo kakvog drugačijeg razmišljanja, ponašanja ili odnosa, upravo tim „pravilima“ gasite i to najosnovnije ljudsko pravo.  Uredili ste takav režim da bi se, očito, svijet osiromašio i to traje stoljećima, mi još nismo izašli iz te pećine koja nas ograničava u mnogočemu.

Zaista, postoje ljudi koji su drugačiji i žele govoriti o tome, žele biti prihvaćeni, ali, nažalost, nemaju, pravo glasa jer bi ih se ušutkalo i ne samo mirnim putem. Zamijenite uloge i stavite sebe u položaj jedne takve osobe i to će biti, nadam se, dovoljno, samo zamislite u kakve nedaće ih bacamo i koliko pate. Pokušajmo stoga kroz ovaj kratak razgovor s jednim od „njih“, tih neprihvaćenih, uistinu promijeniti taj režim netolerancije i mržnje. Mladić je to kojeg bi svaka majka poželjela za zeta, student, ambiciozan, lijep, zgodan, simpatičan, ma pravi pametnjaković koji je odlučio ostati anoniman, baš zbog takvih ispada mržnje koje nosite prema drugačijem ili u ovom slučaju, homoseksualnom. Prepustila sam, sa zadovoljstvom, glavnu riječ baš njemu.  

NGB: Ispričaj nam svoju priču od onog trenutka kada si shvatio da si gej.

Teško mi je to zapravo odrediti jer duboko u sebi smatram da sam oduvijek to znao. Ali to je bilo „to“ početkom srednje škole kad sam počeo intenzivnije izlaziti s društvom u grad i primjećivati ljude. Nisam mogao ne primijetiti kako sve više primjećujem dečke i kako su mi oni zapravo postali napetijima, privlačnijima. Zaokupirali su mi misli (čega sam se jedno vrijeme jako bojao) i nisam znao što mi se događa. Sa sigurnošću mogu reći da mi se svijet otada u potpunosti promijenio.

NGB: Kada su zapravo počeli problemi?

 Problemi su počeli onoga trenutka kad sam ozbiljnije počeo promatrati društvo oko sebe, društvo u kojemu živimo. Konzervativna smo nacija i o tome nema rasprave. Čovjek ako danas odudara na bilo koji način od jednolične i općeprihvaćene okoline, bit će linčovan na ovaj ili onaj način. Kako onda misliti da nećemo biti linčovani mi, pederi?!

NGB: Jesi li imao problem sa sobom jer znamo da mnogi gej ljudi znaju biti autohomofobni?

 O, da! I to kakav! Stvaralo mi je ogromne probleme tijekom odrastanja jer sam zapravo oduvijek u dubini svoga bića znao da sam gej, ali se s time nisam mogao pomiriti. Uvjeravao sam samoga sebe da me privlače cure, plašio sam se što bi moji mogli reći na moju spolnu orijentaciju, što bi, na kraju krajeva, društvo reklo, kako bih se uopće izborio za svoj život u takvom društvu. Bih li izvukao živu glavu? Nisam htio biti takav. Tješio sam se da je to samo neka faza koju svi prođemo, na ovaj ili onaj način, možda svojevrsna želja za eksperimentiranjem. Onaj trenutak kad sam shvatio da se tu ne radi ni o kakvoj fazi, da me ne privlače cure, da me privlače dečki , da sam gej, od toga trenutka, zapravo, povukao sam se u sebe sama. Ljudi to doduše ne vide izvana, ljude nije briga. Svi glume suosjećanje, a zapravo to čine kako bi se osjećali korisnijima, vrjednijima. Ne znam, teško sam to prihvatio. Kako i ne bih kad sam oduvijek cijeli svoj život zamišljao u kući sa ženom i djecom, prava idila. Ključna riječ: zamišljao. Uvjerio sam se u nešto što nije istina, a danas jednostavno više ne marim za to. Takav sam, kakav sam. Ne čini te čovjekom spol koji te privlači!

NGB: Koliko misliš da roditelji i okolina to primjećuju?

Iskreno, nemam pojma, barem ne za roditelje. A okolina, iskreno, mislim da možda sumnjaju, ali nikad nisu mogli ništa dokazati, a ni sam im ne bi priznao kad bi pitali. Tako je barem u društvu, s najbližima. A što se one prave, zatucane okoline tiče, a gledaj, bilo je svakakvih dobacivanja. Zažmiriš, stisneš zube i nastaviš. Sve je to život. Ne vrijedi se suprotstavljati budalama. Jednom budala, uvijek budala. Kako kažu ono - teško se raspravljati s pametnim, a s glupljim još teže.

NGB: Kakav je tvoj položaj u društvu?

Moj položaj u društvu? Položaj gej osoba u društvu? Nikakav! Ipak nas, kako kažu, treba na goli otok pa nek' se razmnožavamo. Šalu na stranu, istina, položaj je doista nikakav, ali puno bolji nego što je nekada bio. Ponavljam, dug i bolan proces.

NGB: Misliš li da bi te okolina prihvatila kada bi se outao?

Ne. Kratko i jasno, ne. Možda je do mene i možda sam paranoičan, ali duboko sam uvjeren da oni koji kažu kako su sasvim „okej“ s gej ljudima da vrlo lijepo lažu. Zašto? Zato što mislim da isti ti ljudi razmišljaju da bi bilo bolje da smo strejt, iliti ga, normalni. Prihvaćaju nas, ali bismo im više odgovarali da smo strejt. Samim nas time i ne prihvaćaju u potpunosti, zar ne? Društvo na to još nije naviklo, razumijem. To će biti jedan zaista dug i bolan proces.

NGB: Jesi li ikada doživio homofobno nasilje?

Fizičko ne, hvala Bogu. Ali homofobno nasilje doživljavaju svi homoseksualci i sve homoseksualke upravo zbog tog neprihvaćanja u društvu. Zar već to nije previše?

NGB: Jesu li prisutni priskočili u pomoć?

 Sačuvaj me Bože pomoći od onoga koji mi štetu nanosi.

NGB: A imaš li dečka? Kakav vam je odnos? Jeli outan?

Imam. Odnos kao i u svakoga ljubavnoga para, uvijek tu jedan za drugoga, svađamo se, mirimo se i, najvažnije od svega, volimo se i nije outan.

NGB: Znamo da je učestala pojava da viđamo strejt parovi da se ljube u kafiću, tramvaju, kinu, parku ili slično, najnormalnije i okruženi mnoštvom drugih ljudi. Kako je to kod istospolnih parova, osjećate li vi tu slobodu?

Naravno da je ne osjećamo. Društvo nam se zgraža nad činjenicom što uopće postoje istospolni parovi, kako se ne bi zgražali kad bi ih vidjeli negdje vani kako se ljube. Iskreno, strah nas je i ne želimo izazivati vraga, stvarno ne želimo. A što se tog „crnog“ ljubljenja tiče, mene osobno, užasno smeta kad par (bilo da se radi o strejt ili gej paru) krene neobuzdano ljubiti na javnom mjestu i plaziti jedno po drugom. Jedno je poljubiti se, a jedno je isisati dušu svom partneru.

NGB: Idete li na gej povorke i kakav je vaš stav o tome?

Imam neki osjećaj da gej povorke izazivaju više štete nego koristi. Ne znam,  ali kad se već borimo za nešto, onda se upravo tim sredstvom, tom povorkom, ne treba paradirati kao nekakva razularena, s lanca puštena beštija, već kao civilizirana, normalna osoba koja traži osnovna prava nepravedno joj oduzeta, a ne paradirati polugol i izvrtati ona iskonska načela za koja se borimo. To nikako ne podržavam, a što se povorki tiče, žene su se povorkama izborile za pravo glasa, jednog ćemo dana, vjerujem, to i mi postići. Vrijeme će učiniti svoje.

NGB: Jesi li vjernik i kakav je tvoj odnos prema mišljenju Crkve po pitanju istospolnih veza?

Vjernik sam, kršćanin sam. Isto tako znam da Crkva kao institucija ne može mijenjati svoje dogme i ne može prihvatiti istospolne veze. Sve mi je to jasno. Takav im je nauk i, Bože moj, tko sam ja da mijenjam nečije uvjerenje? Tako me ni oni ne mogu uvjeriti da me privlače cure. Gledaj, ništa nije crno-bijelo pa tako ni ovo. Ima onih u crkvenim redovima koji nas brane, ima i onih koji nas ne vole, a ni ne treba mi odobrenje Crkve da bih živio život kakav želim živjeti, zar ne? Uostalom, Crkva je institucija koju vode ljudi u Božje ime. Svi su ljudi grješni i Bog će svima suditi jednako.

NGB: Za kraj jedno slatko pitanje, voliš li djecu i želiš li ih imati jednog dana?

 Malo je reći da ih volim. Obožavam djecu i naravno da bih volio jednoga dana imati dijete. Ali sad još nikako, ovdje, na ovim prostorima, nema šanse! Vidjet ćemo što budućnost donosi. Sutra je novi, nadam se, bolji dan.

Nisu samo homoseksualci oni neprihvaćeni, oni koji nemaju pravo glasa i slobode, tu je svatko tko odudara od mase, a potrebno je tako malo da biste učinili ovaj svijet ljepšim, samo dopustite ljudima oko sebe to osnovno ljudsko pravo, pustite ih da žive. Udružimo snage i obogatimo se različitošću, prihvaćanjem i ljubavlju, zaista, mladiću, nadamo se boljemu sutra!