Izdvojeni Glas

Osoba sam s invaliditetom i odlučila sam živjeti i raditi u Austriji ''

Portal NG-Buntovnici donosi Vam priču o djevojci koja je jako rano zbog teške prometne nesreće završila u invalidskim kolicima, no nije se predala očaju nego koristi sve svoje potencijale kako bi bila što samostalnija te se čak odlučila preseliti i zaposliti u susjednoj nam Austriji.

24 09 2015 NGB 003

,, Tako je mlada i lijepa, šteta što je u invalidskim kolicima. '' – najčešće se može čuti kako ljudi koji ju ne poznaju u njenoj prisutnosti šapčući govore. Da je lijepa Ljubica Maroš je  dokazala pobijedivši 2009. – e godine na Izboru za Miss osoba s invaliditetom koji se održao u Slavonskom Brodu.

Naravno,osobe s invaliditetom ne mogu baš živjeti od svoje ljepote, te je Ljubica odlučila promijeniti svoju boravišnu adresu i zamijeniti ju onom u Austriji. Medicinska je sestra po zanimanju, ali jako joj je teško pronaći bilo kakav posao , ne samo u svojoj struci, u Hrvatskoj pa je polagala njemački jezik kako bi što prije preselila zastalno u Austriju i ondje radila. Pitali smo ju nekoliko pitanja kako bismo usporedili odnos okoline u Hrvatskoj s onime u Austriji i kako bismo vam pokazali jedan izrazito hrabar čin ove mlade djevojke kojoj ni život u invalidskim kolicima ne predstavlja nikakav problem u potrazi za boljim životom i vlastitom srećom i kako bismo Vam ovim primjerom pokazali da život u invalidskim kolicima nije kraj nego se vlastiti potencijali itekako mogu iskoristiti za kvalitetniji i samostalniji život. Samo je  potrebno malo hrabrosti povući pravi potez u pravo vrijeme.

24 09 2015 NGB 001

NGB: Pozdrav, Ljubice. Možeš li nam za početak opisati svoje stanje,kako si nastradala i koliko si već dugo u invalidskim kolicima?

Lijepi pozdrav i svima vama, meni se dogodila prometna nesreća nakon koje sam ostala u invalidskim kolicima, u početku to je bilo jako teško i mučno prihvatiti i meni i mojima najbližima, međutim kako su godine odmicale, tako sam pronalazila načine i sisteme da sve napravim sama, naravno, bila sam savjetovana od strane prijatelja, fizioterapeuta, i mojih sestara i moje majke. Sad je već 9 godina kako sam u invalidskim kolicima i sve radim sama, kuham, peglam, pečem kolače, kuham i pečem ručak, šijem na mašinu, vozim auto i sve drugo radim potpuno samostalno i uvijek volim reći kako bez obzira na to što sam  u kolicima, ne bih svoj život mijenjala ni za čiji drugi.

NGB: Što misliš kakav je odnos okoline prema osobama s invaliditetom?

 Što se tiče ovdje kod nas u Hrvatskoj, pogotovo u malim sredinama kao sto je naša, mišljenje o osobama sa invaliditetom, konkretno prema ljudima koji su u kolicima kao poput mene, ipak je nekako suzdržano i ljudi uvijek pristupaju tim osobama s nekim žaljenjem i nekim oprezom, što se tiče mojeg društva i ljudi s kojima se svakodnevno družim, njihov pristup je skroz drugčiji, nemaju tu barijeru u sebi što je i normalno jer me poznaju dugi niz godina, čak i prije moje nesreće, uglavnom ljudi vas doživljavaju onako kako vi doživljavate sami sebe. Smatram se veselom i živahnom osobom i bez obzira na kolica, nadasve sposobnom, tako da u zadnje vrijeme sve češće doživljavam da me ljudi cijene i žele biti u mome društvu, što mi, naravno, jako podiže samopouzdanje

NGB: Kad si završila srednju medicinsku školu?

Srednju medicinsku šolu završla sam u Požgi 2002. godine, 4 godine prije prometne nesreće  i , eto, imala sam sreću pa sam i radila u struci 14 mjeseci

NGB: Kad si odlučila svoju adresu boravka zamijeniti adresom u Austriji?

Jako dobro pitanje, to je jako dugačka priča, ali glavni razlog je bila ljubav, haha, a poslije tog jako bitan razlog je to što je svijest Austrijanaca i ustrojstvo Republike Austrije puno više okrenuto prema osobama sa invaliditetom, u smislu zapošljavanmja, školovanja i normalnog egzistiranja i samog položaja osoba s invaliditetom

NGB: Jesi li imala kakvih neugodnih iskustava kad si došla ondje?

Koliko god to sad možda zvučalo kao nekiakav klišej, moram reći da nisam imala neugodnih iskustava u Austriji, točnije u Linzu, učila sam Njemački jezik u Linzu na institutu BIFI, koji je totalno prilagođen potrebama osoba sa invaliditetom, tamo sam bila jako dobro prihvaćena od strane profesora kao i od strane svojih kolega u razredu, čak sam se počela i u privatnom životu družiti sa jednom profesoricom koja radi ondje, gospođa Elke koja je rođena Austrijanka, što se tiče odnosa ljudi prema osobama s invaliditetom, kad ste na ulici , trgovini ili u tramvaju, svi su uvijek ljubazni i ne gledaju vas kao manje vrijednog člana zajednice, nego vas podržavaju u vašem nastojanju da budete samostalni

24 09 2015 NGB 002

NGB: Što bi nam mogla reći o zapošljavanju osoba s invaliditetom,da li je to ipak lakše u Austriji ili u Hrvatskoj?

Što se toga tiče, jako su otvoreni prema zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Naime, u Linzu postoje uredi koji su postavljeni od strane Republike Austrije, i ti uredi se bave pronalaskom posla za osobe s invaliditetom u skladu sa njihovim poznavanjem jezika, njihovom strukom i  ,naravno, samim invaliditetom.  Obisla sam nekoliko tih ureda i prijavila se za posao, naravno, najviše bi voljela raditi posao u struci, ali kako struku ne mogu raditi u onom obimu kao prije nesreće, nego bih radila samo sa papirologijom, moram još dosta učiti jezik, tako da za sad tražim posao u bilo kojoj struci, naravno ,sve ono što ja mogu kao osoba u kolicima raditi, a takvih poslova je puno

NGB: Radiš li trenutno?

Trenutno ne radim, jer sam u Linzu bila 2013. godine 6 mjeseci i onda sam se vratila kući u Okučane zbog nekih osobnih razloga i  problema, pa sam otišla u Linz ovog ljeta 2015. godine, posao tražim i nadam se da cu ga naći u što kraćem vremenu

NGB: Misliš li da se u Hrvatskoj ipak pomiče taj mentalni sklop u glavama poslodavaca kad se susretnu s osobom s invaliditetom koja se javlja za posao kod njih?

Vjerujem da ipak mijenja, ali opet ponavaljam problem je u malim sredinama kao što su Okučani, Nova Gradiška. U većim gradovima kao što je Zagreb, Osijek, vjerujem da je ipak lakše oformiti život i naravno naći posao kad ste osoba sa invaliditetom, vjerujem da postoje pomaci i u našoj državi i u svijesti i naših ljudi, iako moram reći da je to sve još kap u moru i ide jako sporo, ali vjerujem da ćemo u neko skorije vrijeme i mi koji imamo bilo kakav invaliditet biti priznati kao vrijedni članovi društva i zajednice u kojoj živimo

NGB: Hvala ti, Ljubice što si nam pristala dati intervju i barem malo dočarati kako je živjeti u invalidskim kolicima i s kojim problemima se osobe s invaliditetom susreću u Hrvatskoj pri traženju posla.

Hvala i Vama također što ste me se sjetili i što vam, je moje mišljenje bilo bitno i važno, ipak mislim da je najveći problem u glavama pojedinaca koji ne žele ili ne mogu ili jednostavno nisu u mogućnosti da vide kako funkcionira osoba s invaliditetom, pa, evo, zbog tog raloga možda ne bi bilo lose organizitrati dane druženja sa osobama koji imaju neki inavaliditet, tako da se i njihova okolina upozna s njihovim potrebama i, naravno, mogućnostima, hvala Vam lijepo i veliki pozdrav

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik