Izdvojeni Glas

Zaboravljeni zanat: aranžer-scenograf

Svijet napreduje velikom brzinom, a sve je započelo kada se po prvi puta pojavio parni stroj, industrija, rad na traci i proizvodnja na veliko jer od pojave tog izuma, hrana, odjeća i sve ostalo potrebno i nepotrebno čovjeku, postaje dostupno i olakšava život.

zaboravljen zanat

Naravno, taj prekrasan povijesni događaj se razvijao, nije stalo samo na tome da se čovjeku olakša život već i zamijeni. U današnjem svijetu, sve je automatizirano, daleko smo dogurali, ali i nazadovali jer čovjek u današnjem svijetu, u principu, nema nikakvu drugu ulogu osim da je tu, da postoji, osluškuje i promatra, karikiram jer nema više zanata koji je nezamjenjiv strojem. Neki zanati se gase strojevima, a neki pak jer ljudi nemaju potrebu za tom uslugom. Zašto bi platili nekog stručnog da odradi vrhunski posao? Jedan od takvih „bespotrebnih“ struka je aranžer-scenograf, reći su sa sigurnošću, svestrana struka koja zaokružuje čitavu problematiku dizajna, uređenja, lijepog i funkcionalnog pa i umjetnosti.

Struka aranžersko-scenografskog dizajnera u Hrvatskoj, moguće je završiti u školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Škola je to koja nas uči kako primijeniti umjetnost u svakodnevnom životu, kako umjetnost nije samo lijepa slika, a smjer, u toj istoj školi, aranžersko-scenografskog dizajnera uči nas kako raditi scenske elemente, rekvizite, uči nas kostimografiji, scenografiji, oblikovanju prostora, materijalima i radu u njima, ima tu pomalo i arhitekture i projektiranja jer svi znamo da je kazalište ne samo jedan segment i odnos publika-glumac. Same riječi aranžer-scenograf govore da se radi o aranžiranju, ali ne samo kazališnih scena već i drugih prostora kao što su izlozi. Nekada se plaćalo stručne ljude, aranžere-scenografe, da obave svoj posao najbolje što mogu, a danas se smatra bespotrebnom strukom jer je lako složiti cipele i odjeću u izlog, važno je samo imati robu. Taj maleni prostor izloga vrlo se lako može pretvoriti u pravu izložbu samo ako je u rukama vrhunskih majstora. Vidjela sam u životu svega četiri ili pet takvih izloga koji su me „natjerali“ da se zaustavim i pogledam sve što nudi, privukla me, dakako, njegova scenografija pa sam bila primorana i pogledati robu koju nudi.

Nekada, reći ću, davno, ljudi su se trudili biti što bolji u svom poslu, trudili su se da njihova usluga zadovolji drugoga te da se mušterija uvijek vrati, stoga su i zapošljavali stručne osobe za to. Ništa se nije radilo površno pa se tako ni izlozi nisu uređivani samo da se vidi pokoja cipela ili modna kombinacija kolekcije proljeće/ljeto. Urediti izlog je umjetnost, ali i težak marketinški zadatak. Svatko tko prolazi ulicom i pogleda izlog neće baš obratiti pažnju na dizajn izloga, već će samo pogledati robu koja se nudi, stoga je potrebno učiniti taj izlog čarobnim, da se izlozi gledaju kao kratke, malene izložbe, kao uličnu umjetnost. Aranžersko-scenografski dizajneri školovali su se da bi, isto kao i krojači, stolari, tesari i ostala, gotovo ugašena ekipa, radili svoj posao i imali funkciju u društvu. Svi oni zanati i ljudi bez kojih se nekada nije mogla zamisliti svakidašnjica, danas su lako zamjenjivi, a isto tako, zaista, „bespotrebni“. Ljudi su jednostavno primorani zbog ubrzanog načina življenja, za koji smo si sami krivi, radije otići u trgovački centar i kupiti policu ili stol, nego li otići stolaru i zatražiti po mjeri, idealan komad namještaja baš po njihovoj želji. Ne trebaju nam kovači, cipele više ne naručujemo kod gospon postolara pa čak ni ne nosimo popraviti potplate ili zakrpati kožu, nego ih bacimo u smeće te odemo do najbližeg trgovačkog centra i kupimo nove, šešire također kupujemo u tim istim trgovačkim centrima i zaboravljamo klobučare. Jednako je i s aranžerima, svaki „pravi“ gazda malene trgovine cipelama ili odjećom,  želi da njegov izlog izgleda savršeno te da svatko tko prođe pored, zastane i odluči ući te pogledati robu, ali neće zaposliti stručnu osobu za uređivanje izloga, jer tako rade „pravi“ šefovi koji teže savršenstvu. Stručnije i bolje će to izvesti teta ili gospon trgovac, nego li aranžer-scenograf, pritom ne podcjenjujem trgovce i ne kažem da oni ne mogu vrhunski urediti izlog. Većina vas, vjerujem, prošetala je zagrebačkom Ilicom, najdužom ulicom s tako malo kvalitetnih izloga. U gotovo svakom od njih nabacani su komadi robe, po dvije cipele na lijevoj strani, plahta u sredini te s druge strane pokoji kesten i orahov list da se „maštovito“ prikaže da se radi o kolekciji jesen/zima. Nije baš reprezentativno, zar ne? No navikli smo na takve parade i ne znamo koliki je kapacitet primijenjene umjetnosti. A sada zamislite istu tu zagrebačku Ilicu, jednako dugu, ali punu predivnih priča koje izlaze iz izloga, svaki izlog odjeće da govori o autoru, njegovom prepoznatljivom stilu, ali i o priči koju želi ispričati trenutačna kolekcija. Mogli bismo primijeniti i na ovom primjeru da nije važna vanjština, ali u trgovini i sličnim poslovima itekako je bitna, jer, važno je kupca privući na prvu i odmah pokazati najbolje od sebe da zainteresirate masu i dobijete svoj krug kupaca.

Svi vi vlasnici trgovina pokušajte svoje izloge urediti da nam ispričaju priču, zaposlite stručnu osobu da vam oživi izlog i ne dajte da se takvi zanati gase. Svijet je napravljen tako da ovisimo jedni o drugima te da jedna strana uvijek vuče drugu ka sebi. Nevjerojatno je što može stvoriti ljudska ruka, a podcjenjuje se, zanemaruje i zamjenjuje robotima i strojevima.

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik