Izdvojeni Glas

Umjesto klasične čestitke uz prvi dan nove školske godine

Nostalgični osvrt na ( ne tako davno ) prohujala vremena  ili je li bilo bolje onda ili danas?

I dok smo sedmog dana rujna, sa suzama, strepnjom i umjereno opreznim ponosom, put škole ispratili pola milijuna školaraca i 40-tak tisuća prvašića, jesmo li, kao društvo i jednog trenutka, onako, ozbiljno, s dubokim promišljanjem, upitali gdje ih, zapravo šaljemo?

I, što im, na početku novih životnih izazova, zapravo poželjeti? U društvu bremenitom problemima, opterećnom podjelama, mržnjama i netolerancijom, u društvu izrazitih statusnih razlika, ali i društvu, gotovo, nepostojećih opće ljudskih, moralnih i etičkih vrijednosti?

Za njih, na sreću, još uvijek, nedovoljno svjesnih svijeta i okolnosti u kojima odrastaju, godina je počela s ponešto izmijenjenim kalendarom, novim pedagoškim pravilnikom o kažnjavanju, do kraja neriješenim pitanjem uvođenja cjelovitog građanskog odgoja, osiguranja asistenata u nastavi i još jednom, nadajmo se, konačnom, cjelovitom reformom obrazovnog sustava. I dok ih gledam kako s torbama na leđima .bezbrižno i neopterećeno nestaju kroz ulazna vrata (nekada i moje) škole, ne mogu da se sa sjetom ne prisjetim vlastitih osnovnoškolskih dana. I, mada nisam nostalgična, jer, prošlost valja ostaviti upravo tamo, u prošlosti, čini mi se kako su godine mog školovanja, one čuvene 80-te i 90-te, bile, nekako, puno bezazlenije i jednostavnije, a vremena i mi s njima, značajno nevinija i usuditi ću se reći, kvalitetnija.

Prvi dan škole bio je prilika za ponovni susret s prijateljima, prepričavanje posebno važnih i dragih događaja s ljetovanja, prilika za listanje fotografija, prilika da ekipi dodate novi, upravo završeni leksikon ( op.a-za one koji ne znaju o čemu govorim, leksikon je preteča suvremenih društvenih mreža, iznimno važan interni dokument iz kojega ste  mogli saznati što tko voli, koju mjuzu sluša, gle sad retro priče- tko mu je „simpatija“, tko mu ide na živce, i ostale male i velike sitnice koje život znače)  iz kojeg ćete, potom, ukoliko budete dovoljno strpljivi, tek nakon par dana, saznati što se, u međuvremenu, u društvenim i emotivnim odnosima promijenilo. I, iako je teško biti potpuno objektivan u oslikavanju vlastite prošlosti, kao i prošlosti generacije, i iako je, u takvim trenucima, nekako neizostavno prisutna doza sjete, jer, da bi preživjeli pamtimo samo ugodne trenutke, mislim kako neću slagati, ustvrdim li, da smo se, nekada, tom prvom danu nove školske godine, onako, stvarno, istinski i iskreno radovali, vjerujući u budućnost koja je pred nama. I, mada su se ponosne mame uvijek potrudile da taj prvi dan u školu dođemo u najljepšem izdanju,pitanje stylinga, brendiranih komada garderobe, tenisica od nekoliko stotina eura ili najnovijeg mobitela, aposultno uopće nije postojalo. Doduše, nisu postojali ni mobiteli.I, nekako je bilo totalno svejedno kako se i u koje marke odijevamo, jer, vć od sutra, svi ćemo ionako biti jednaki, u obaveznim školskim kutama. I, mada sam, generalno, onako mentalno i civilizacijski protiv svakog oblika jednoobraznosti i uniformiranosti, i u to sam vrijeme poprilično mrzila nositi kutu, jer, od najranijih sam godina, bahato i prkosno pokušavala graditi vlastiti modni izričaj, sad sam svjesna kako ima nešto u toj kuti i inzistiranju na jednakosti. Uostalom, posljednjih su dana sve glasniji i sve brojniji i novi zagovornici školskih uniformi. Jer, u društvu sve izraženijeg jaza između onih koji imaju i onih koji nemaju,  društvu koje prevlik značaj poklanja onom izvanjskom, apsolutno beznačajnom, a pojedince je sklono kategorizirati i brendirati na osnovu onoga što nose, možda je upravo uvođenje školskih uniformi, malen korak ka povratku istinskim ljudskim vrijednostima, koliko god to, na prvu, izgledalo banalno.

Vratimo se, na trenutak, opet tom famoznom prvom danu škole-onom nekadašnjem i ovom današnjem. Osim što su nas lijepo obukli i počešalji, roditelji su nam, bez iznimke, po stoti puta ponovili ono što smo, u svakom budnom trenutku, morali znati napamet.Danas bi to nazvali svojevrsnom SMS porukom, malim džepnim bon-tonom, knjižicom dobrog kućnog odgoja, ili, gotovo povijesnim reliktom, nepostojećim dokumentom( čast iznimkama i roditeljima koji svoje male nasljednike i danas odgajaju na istinskim vrijednostima, smatrajući kako je ono što nauče u roditeljskom domu, baza svega ostaloga). Dakle, bez poruka poput-nemoj slučajno, da ti padne na pamet da se u školi ponašaš nepristojno, da ne pozdraviš starije, da bez pogovorno ne slušaš učiteljicu- iz kuće se nije izlazilo. U trenutku kada aktualni pedagoški pravilnik nudi kazne za nepoštivanje autoriteta, fizičko obračunavanje s nastavnicima, maloljetničko nasilje, nepoštivanje autoriteta ili uništavanje školske imovine, ovakve roditeljske upute zvuče gotovo smješno.

S druge strane, bila su ono i vremena u kojima su  se dobre, stare kazne poput stajanja u kutu ili zabrane igranja poslije škole, smatrale sasvim legitimnima i pedagoški opravdanima.Istovremeno,čini mi se kako je malo nas u ono doba ,imalo istinske petlje sukobiti se s autoritetom.U trenutku kada  i povišeni ton ulazi u sferu zlostavljanja, i kada nam klince, puno više od nas samih, odgaja aposlutno sve ostalo, vrlo je teško uspostaviti istinske granice u poštivanju autoriteta.I, eto nas kod utjecaja i uloge medija, čini mi, krucijalne, za odgoj i edukaciju današnjih klinaca. (na sreću, televizije je bilo i u moje vrijeme). I. vječnog pitanja na koje je još uvijek teško ponuditi pravi odgovor- da li televizija odgaja ili zaglupljuje? I jesu li suvremene generacije klinaca zbog svakodnevne izloženosti i predoziranosti različitim medijskim sadržajima informiranije od prethodnih generacija ili samo značajno više kontaminirane? Suviše bi jednostavno bilo reći i ustvrditi kako su za sva zla suvremenog svijeta, pa tako i sve devijacije u ponašanju mladih, suvremenih gneracija krivi mediji, jer, nije baš tako. Pogrešno bi bilo reći i kako danas više nema kvalitetnog roditeljskog odgoja, i kako zbog nedostatka vremena, naše klince odgaja televizija.Ipak, značajan dio krivice, moramo se složiti, zasigurno snose mediji i nekritička i nekontrolirana izloženost, uglavnom, upitnim sadržajima.

Kada razmišljam o godinama vlastitog odrastanja i  godinama osnovne škole, nekako mi se čini  da su ondašnje generacije odrastale na značajno kvalitetnijim medijskim sadržajima. Da, slažem se, vremena su bila drugačija, puno nevinija i bezazlenija, ali, opet, i tada, baš kao i sada, kroz medije ste mogli vidjeti i crnu i bijelu sliku svijeta.I, možda su, ali samo možda, ondašnji roditelji ipak imali malo veću kontrolu i malo jednostavniji uvid u sve one sadržaje kojima su klinci tada bili izloženi.. Ili su i sadržaji ipak bili malo manje agresivni? U svakom slučaju, potpuni i aposlutni trash na tragu „Big brothera“ i sličnog reality dna, definitivno nije bio sadržaj koji bi bio dostupan klincima. Jer, znalo se što se smije gledati, a što nije za djecu. I znalo se kako svi eventualni pregovori padaju u vodu jednom kada roditelj kaže ne. I, mada će se ovaj tekst, površnim čitanjem možda učiniti kao oda strogom odgoju temeljenom na onoj „batina je iz raja izašla“, ili, pak, kao svojevsrni žal za prošlim vremenima, zapravo, nije ni jedno ni drugo.I, iako je zamišljen kao čestitka svim školarcima uz prvi dan nove školske godine, nekako je, nesvjesno otišao u sasvim drugom smjeru, postajući osobni osvrt i podsjetnik . U svakom slučaju, vjerujete li u onu kako iz prošlosti možemo izvući i pouku, možda na tragu ondašnjih školskih godina, ukrademo koju pozitivnu i ugradimo je u aktualni obrazovni sustav. O školskim kutama se, ionako, nakon 30-ak godina, ponovno ozbiljno raspravlja.

Kako god bilo, obrazovanje naše djece, budućnosti ove zemlje, kao i kompletan nacionalni obrazovni sustav, odavno je trebao prestati biti poligon za politička nadmudrivanja i marginalna društvena tema . Jer, bez kvalitetnog obrazovanja nema ni gospodarskog ni socijalnog boljitka zemlje.Stoga je odgovornost, ali i dužnost svih nas osigurati  svakom djetetu pravo na obrazovanje, ukloniti prepreke koje to otežavaju, biti osjetljivi za potrebe djece koja žive u nepovoljnim prilikama, ali i voditi računa  o tome kojim ih vrijednostima podučavamo i kakvim medijskim sadržajima izlažemo. Tek tada ćemo postati zemlja znanja kakvom se volimo predstavljati ali i istinsko građansko društvo kakvo bi trebali biti.

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik