Izdvojeni Glas

Tabu - Lezbe

Današnji svijet prava je utopija. Al' prava! Sve je uznapredovalo, ali ne i ljudski um.

Ljudi, naime, iako ne svi, ne treba generalizirati, i dalje žive u pećinama, danas suvremenim, moderniziranim. Današnji čovjek (gdje je nestao čovjek?) vrhunac dana proživljava roneći internetskim prostranstvima, surfajući njegovim stranicama megalomanskih proporcija kako bi pronašli smisao života utjelovljen u modnim krpama koje svakodnevno na društvenim mrežama objavljuje teta Maja iz Adžamovaca. Ista ta teta Maja živi za novogradiščansku provincijalnu špicu gdje zajedno s tetom Slavom i tetom Ružom razglaba o životno važnim problemima: hoće li sestrična iz Njemačke primijetiti njezine nove špičoke koje je javnost dobila na izvol'te sinoć preko nove profilne. Sve bi bilo dobro da njezina kći Daria, dvadesetjednogodišnja cura, umjesto da po cijele dane zatvorena u četiri zida, jer je na novu profilnu dobila samo 120 lajkova, ode u potragu za onim pravim jer, tu nema dvojbe, vrijeme joj je. Očevi pak sjede satima u kladionicama, neki razgovaraju kako posla nema dok drugi govore o devedeset i prvoj, tko je gdje bio i što je i koliko tada „radio“ te kako su njihovi sinovi velike muškarčine jer odgajani su „čvrstom“ rukom. Iste te „muškarčine“ također su pravi primjeri današnje moderne pećine u kojoj žive i njihove, kako ih se voli nazvati, bolje polovice. Moram napomenuti da nisu svi ljudi skloni uskim horizontima i nazadovajućim, načinom razmišljanja no oni zbog kojih se već dovoljno „izbombane“ stereotipima i predrasudama osobe osjećaju još „izbombanije“ su baš ti koji još nisu izašli iz svojih pećina u tako suvremenom i naprednom dvadeset i prvom stoljeću. Jedne od stalnih osoba koje su na piku ili bolje rečeno na nišanu ovakvih profila pećinskh ljudi, su i LGBT osobe. Da se prisjete oni koji su „zaboravili“ tko spada u skupinu tih ljudi, da, to su oni koji su drugačiji od drugih, oni koji obogaćuju ovaj svijet kao i svako drugo živo biće na našoj planeti jer različitost je bogatstvo,a tolerancija, poštivanje i prihvaćanje vrlina.

Lezbulje, lezbejke, lezbiljke, lezbe kako god ih volite nazivati, mrze muškarce, sve su one feministice, dio trenda, one ne mogu biti majke i najčešće lezbe postaju lezbe radi manjka „pravog“ muškarca. Vjerujem da velika većina vas ima baš ovakvo mišljenje o lezbijkama jer ste tako čuli kod susjede i na temelju priča osuđujete svaku, a u stvarnosti, ne poznajete nijednu. Neke lezbe kao i neke ne lezbe zasigurno mrze muškarce iz nekog razloga isto kao što vjerojatno neke i jesu feministice ili dio trenda pa vrlo brzo prođu tu fazu. Svakako se moram složiti i da vjerojatno ne može svaka lezba biti majka iz više razloga, ali lezbe zaista ne postaju lezbe radi manjka „pravog“ muškarca, već se kao i svako heteroseksualno, aseksualno, crno, bijelo ili žuto dijete, rode kao lezbijke i to je sve priroda. Ono što mene jako zabavlja je koliko se ljudi iznenade kada upoznaju jednu lezbijku i njihovi umovi dožive potpuno novu percepciju gledanja na takve osobe i napokon se predrasuda istopi, no, nažalost ne istope se svima, samo nekima koji dozvole upoznati se s nepozantim i prihvatiti novu spoznaju. One ne skaču na sve što hoda, nisu prljave, ne mrze muškarce, štoviše, većinski dio prijatelja im je muški te se ne eksponiraju u javnosti kako ste vi to zamišljali.

Najjednostavniji primjeri sterotipa su ružičasta i plava boja, ružičasta boja je za curice, a plava za dječake, zatim, curice nose suknje, a dječaci nose hlače ili kamioni nisu igračke za djevojčice. Dakle netko takvog razmišljanja kada susretne u blizini lezbijski par i nekako uspije doći u kontakt s njima pitat će ih:“A tko je od vas dvije muško u vezi?“. Sarkastično ću reći, vjerojatno ona koja nosi plave hlače ili pak ona koja voli ispijati hektolitre piva po tome se lako da zaključiti da je ta pravo muško! Ne, nije tako, niti jedan od ovih stereotipnih činjenica ne može odgovoriti na takvo postavljeno pitanje, da ijedna od njih želi biti s muškarcem u vezi vjerojatno bi si pronašla onda muškog partnera, jako je jednostavno i logično. Možda se ta ista osoba krivo izrazila pa je pravo pitanje trebalo biti:“A koja je od vas dvije dominantnija?“, pa se bi opet poslužila stereotipom da su muškarci dominantniji spol i da vladaju situacijom i svijetom.

Ne daj Bože da je jedna od njih kratko ošišana, tu je kraj bilo kakve daljnje rasprave jer je logično da dečki nose kratku kosu, a žene su „Pocahontas“, nježna bića duge kose i drugačije ne može jer samo duga kosa izražava ženstvenost. Najveći spektakl se dogodi kada pećinski čovjek ugleda dvije „Pocahontasice“ da se drže za ruke ili poljube u javnosti. Tako ženstvene, a tako gej. Kako je to moguće? Naime, pod okriljem stereotipa svaka „prava“ lezba nosi široku odjeću, kratko je ošišana, debela je, pije pivo, ima barem dvije mačke, nikako ne bi smjela imati nalakirane nokte, nositi maskaru, ruž ili nanositi puder na lice, svakako bi trebala imati obojanu kosu, barem dio i nekoliko tetovaža što na rukama, leđima ili na listu noge, a nijedna od ove dvije „Pocahontasice“ što se ljube međusobno i drže za ruke ne zadovoljava niti jedan od ovih kriterija. Jedno od još najapsurdnijih pitanja u takvoj situaciji što možete doživjeti je:“Prelijepa je, a lezba. Kako?“, lako, odgovaram, i žene u haljinama vole žene i one „Pocahontasice“ duge kose vole žene baš kao i one „prave“ kratkokose lezbe. Dogodilo se ne jednom tako jednoj „muškarčini“ da žena u haljini odbije njegov ljubavni zov, a ni sam ne zna zašto je tako, a sve je na mjestu od haljine, šminke i obuće, cipele na visoku petu i njezina duga kosa stvorene su samo za njega. Pitamo se svi sada, kako jedna „Pocahontasica“ može odbiti njezina šarmantnog brata koji je neodoljiv u svakom pogledu i svakoj ženi koja je u blizini takve „muškarčine“? Dogodilo se to i „pravim“ lezbama, da, i prave lezbe bivale su odbijene od „Pocahontasica“ jer naime postoje „Pocahontasice“ koje vole „Pocahontasice“. Na taj termin se također postavljaju razna pitanja kao što su:“Kako može biti zaljubljena u samu sebe? Pa jednake su!“. Čini se da je probavljena činjenica da voli žene i da je lezbijka, ali sada pećinskom čovjeku nije jasno kako, gledano njihovim očima, može biti zaljubljena u svoju dvojnicu. To što se te dvije „Pocahontasice“ jednako nose kroz odjevne predmete ne treba značiti da su im i osobnosti takve i da su jedna drugoj kopija.

Zamislite sada ovu situaciju, zadržat ću se još neko vrijeme na „Pocahontasicama“, šetate gradom s nekolicinom svojih prijatelja, vani je prekrasan dan i baš ste super raspoloženi, dan vam je ispunjen cvrkutom ptica i brujanjem „živog“ grada i tako dok prolazite pored terase omiljenog birca u koji idete sa svojom najboljom prijateljicom, ugledate svoju „Pocahontasicu“, najbolju prijateljicu, kako se upravo u tom trenu poljubila sa svojom djevojkom. Što se događa tada u vašem tijelu? Počinjete žmirkati i polako se približavate stolu za kojem sjede njih dvije i postavljate si pitanja u glavi:“Od kad je ona gej? Kako je to moguće pa preženstvena je? Zašto mi to nikada nije rekla?“. Kada priđete dovoljno blizu, pozdravite je, ali se ne usudite ništa pitati nego sa prisiljenim smiješkom i brigom u očima nastavite dalje šetati u grupi ostalih prijatelja. Par metara dalje započinje rasprava kako je moguće da je ona gej? Istina, ta ista „Pocahontasica“, nikada nije imala dečka, ali njezine haljine i šminka nikako nisu upućivale na takvo što. Kako niste mogli sami zaključiti da postoji i ta solucija? Odgovor je vrlo jasan, svijet je prepun stereotipa i ovo nije tipična „prava“ masna lezba.  

Svi smo upućeni, otprilike, kako razmišlja određena skupina ljudi i koliko plitko pa pokušajmo zamisliti situaciju u kojoj se nađe skupina „muškarčina“, onih koji imaju stav da lezbama fali samo malo dobrog, pravog muškarca i da se na drugom kraju nalazi grupa ljudi, drugačija od malo prije spomenute, a s njima i jedna lezba. Kroz razgovor, dođe do ušne školjke te kroz bubnjić pa u mozak, informacija jednom od „muškarčina“, da za stolom preko puta sjedi lezbijka te mu sine odlična ideja, ustane se od stola za kojim je sjedio i odluči u neustrašiv pothvat, podržan od strane svojih „muškarčina“ te tako i samouvjeren u ono što čini, prilazi istoj toj lezbi. Počne sa svojim teorijama da joj je to sve prolazno i da joj je sada pravi trenutak da se osvijesti i proba pravu stvar te joj se nabacuje na sve moguće načine no ona ne reagira na njegov „šarm“, ali ga pozove da se pridruži njezinoj ekipi u piću i razgovoru ako je za prijateljsko druženje s njom i njezinim prijateljima jer, čini se, da drugačije ne može. To je za takvu „muškarčinu“ poraz, ali i dalje može prihvatiti novo prijateljstvo i shvatiti da je osobu koju je „izbombao“ svojim izlijevima „mudrosti“ doveo u neugodnu situaciju te sebe osramotio pokušajući promijeniti prirodu.

Pokušajte samo kroz ove sve situacije zamijeniti uloge pa će vam i samima biti jasno do koje mjere doseže čovjekova glupost, do koje smo mjere zarobljeni u sjenama predrasuda i tolikih stereotipa koji nam kroje neka pravila, a u svemu tome smatram da ne postoji nešto što je pravilno niti nešto što je krivo ili nepravilno, samo drugačije i to bi se trebalo poštivati i tolerirati, naravno u granicama osnovnih ljudskih prava. Nažalost radi tih istih stereotipa i predrasuda koje su se razvile uspjela se roditi i mržnja koju je tako teško, u ovako naprednom, ali ipak zatupljenom svijetu, istrijebiti.

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik