Izdvojeni Glas

Bolje biti i lošiji original, nego loša kopija

Pakao anoreksije

NGB Anoreksija

Vrijeme u kojemu živimo vrijeme je fotografija obrađenih u foto-shopu, vrijeme laži i nerealne slike svijeta. Sukladno tome, sve je prisutniji i na žalost, sve normalniji i problem anorksije. Taj poremećaj prehrane pojavljuje se,čini se, u svim sferama našeg života. Teško ga otkrivamo, a još teže liječimo. Želeći ukazati na ovaj, sveprisutniji problem, ali i površnost i propuste okoline, u nastavku, o anoreksiji iz najintimnijeg ugla, razgovaramo sa ženom koja je prošla kroz pakao „kuge 21.stoljeća“. Zbog osjetljivosti teme, i zaštite osobnosti naše sugovornice, njeno će ime ostati poznato samo redakciji.

Pozdrav. Najprije hvala što ste pristali razgovarati s nama o sve prisutnijem problemu današnjeg doba,  anoreksiji. Možete li nam reći kako i kada je sve počelo?

Hvala vama na povjerenju, iskreno se radujem što ste odlučili progovoriti o problemu  kojeg smatram kugom ovog stoljeća,tihim ubojicom koji ulazi na sva vrata, ukoliko ih, samo malo odškrinemo. Prvenstveno moram reći kako je riječ o psihičkom poremećaju, a ne nikako, isključivo željom za dobrim izgledom. U prilog tome ide i činjenica kako od anoreksije obolijevaju i slijepe osobe. Dakle, čak i osobe koje nemaju konkretnu sliku o vlastitom izgledu, niti su u mogućnosti usporediti se s onima ,,ljepšim i zgodnijim'' od sebe.

Sve je počelo u dobi od 15-16 godina. Kako? Kada bi znala odgovor na to pitanje, mislim da bi lakše i izbjegla zamci anoreksije. No, gledajući unatrag, mislim kako se kod mene spojilo nekoliko elemenata kojima je zajednički nazivnik neprihvaćenost, odbacivanje i prije svega osjećaj bezvrijednosti, neljubljenosti. U mom su životu u tom periodu postojale tri  iznimno važne osobe koje mi, na žalost, nisu pružala osolonac, niti pomogle u stvaranju pozitivne slike o samoj sebi. To je, na neki način, bio i okidač.

Prvo: moja najbolja prijateljica mi je, u to vrijeme, danonoćno govorila kako ( oprostite na izrazu) imam „veće dupe od nje, kako je ona puno zgodnija i slično. Istovremeno, nakon što mi se sestra udala sva se pažnja majke okrenula prema njoj ( ne optužujem, ali postala sam svjesna kako sam od tog trenutka bila poprilično ' u drugom planu', jer sve se vrtilo oko sestre). Mislim da tada nitko iz okoline, zapravo, nije niti primijetio što se sa mnom događa, a ja sam ,,mudro'' situaciju okrenula u vlastitu korist, lažući mami kako sam jela kod sestre, a sestri da sam jela kod kuće. I tako sam uspješno mogla gladovati po cijele dane, bez da itko išta primijeti. Tu je i treća važna osoba i na neki način, glavni okidač svega. Taj čovjek. Moja velika ljubav života, moj princ, moje sve: odjednom, on postaje netko drugi, zlostavljač, osoba koja me tuče godinama, bez da je itko to primijetio. No,to je neka druga  priča za sebe, ali i vječno pitanje.zašto i kako sam si to dozvolila.

Pretpostavljam da je Vaša okolina problem primjetila kad je već bilo kasno. Možete li nam opisati kako ste , uopće, shvatili o čemu se radi i da imate problem?

Kao što sam rekla, to je bilo prije više od 20 godina, kada se o anoreksiji nije toliko puno znalo, ali ni govorilo javno. Zapravo, najprije su shvatili moji prijatelji, oni koji nisu znali kako ispravno postupiti, pa su, onako, instinktivno, u panici, zvali moje roditelje da ih obavijeste kako danima nisam ništa jela. Time su, u meni  izazvali bijes, a i izjave kako nisam normalna i kako bi trebala postati svjesna na što ličim nisu  pomagale.

Jeste li već tada imali svoju obitelj ili je sve krenulo puno prije ?

Agonija je počela u mojoj 15 godini i , intenzivno trajala nekih tri .četiri godine.  U to vrijeme nisam imala djecu i obitelj, moja 4 sina stigla su kasnije i zanimljivo, kako mi  u vrijeme trudnoće nije na pamet palo gladovati, jer znala sam kako bi time naštetila njima, svom najvećem blagu i razlogu zbog kojeg sam danas živa, ali se imam i  snage boriti.

 Kako Vaši najbliži gledaju na to razdoblje?

Moji roditelji se sjećaju svega, ali mislim kako  o tom periodu života ne žele previše razmišljati. Suprug zna sve i upravo je on taj koji mi stalno pokušava dokazati kako sam mu zgodna i lijepa''. Na žalost, i danas, kada o pormećaju znamo dosta, ljudi anoreksičarima još uvijek uporno pokušavaju pomoći na sasvim pogrešan , uvjeravajući ih da su idealne težine., zgodni i slično, što je zapravo , potpuno nebitnoOvdje se, uopće, ne radi o tome. Samodestrukcija zbog omalovažavanja samog sebe, osjećaja nevažnosti i bezvrijednosti-.to je pravi  uzrok anoreksije. Rečenica poput onih : ,, Divna si, divna si majka, trebaš mi, trebam te, volim te i posebna si'' puno više pomažu....

I moj najstariji sin ( ovo je prilika da razbijemo još jedan pogrešan i raširen mit o tome kako anoreksija pogađa samo djevojke, što je potpuna zabluda. I mladići u pubertetu na jednaki način doživjavljavaju vlastito tijelo i izgled, i na isti se način uspoređuju s iskrivljenim idealima lijepog muškog tijela koje nameću mediji) je kratko osjetio napad tog ,,zla'' , ali ,na sreću, simptome sam uspjela prepoznati na vrijeme i ispravno postupiti, tako da je sad sve ok. Osim toga, danas mi je velika podrška, jer, u trenutku kada naiđu krize, a nailaze često, on najbolje zna kako mi je i krz što prolazim. Manja djeca? Iskreno se nadam da sam ih uspjela dovoljno zaštititi od viška informacija, ali i da će, kroz svoje odrastanje, takve traume izbjeći. Trudim se svakoga dana pokazati im i pružiti što više ljubavi, znati da su svjesni koliko su mi dragocjeni, koliko ih volim, jer upravo je to glavni  i najjači protuotrov za sve crne misli....

Imate li koje negativno iskustvo koje obilježava taj dio Vaše prošlosti? 

Mislim da diskriminacija uglavnom dolazi zbog needuciranosti , jer okolina još uvijek nee zna na pravi način prepoznati osobu koja se bori s anoreksijom, pristupiti joj s pravim riječima, a ne uporno „ubadati“ ispraznim frazama poput onoga: ,,Daj jedi!!!!'' ,, Jel ti želiš umrijeti?'',i slično

Jeste li imali ikakve  zdravstvene probleme u to vrijeme i jeli anoreksija ostavila posljedice na vaše tjelesno? E, da... Anoreksičan jednom - anoreksičan uvijek. Baš kao i u situaciji bilo koje druge ovisnosti ili prishičkog poremećaja. Stalne borbe uma još su tu, nekada više, nekada manje, ali svakodnevno. Moj se život i danas vrti oko toga koliko sam pojela, koliko još smijem, ali i samo-kažnjavanjem ukoliko ,,pretjeram s hranom''. Na žalost, ni brojne bolesti, koje su najvjerojatnije, posljedica moje anoreksije, ne mogu zaustaviti nagone samodestrukcije.

Deset godina bolujem od lupusa, imam oštećenje na srčanom zalisku, dva puta sam operirala kralješnicu, a čeka me još koja operacija, imam discus hernije na gotovo svim nivoima, tešku anemiju, fibromijalgiju.... I, pored sada si dozvoljavam udebljati se, i pravilno se hraniti.

Na sreću, u mom životu postoji svijetlo,nada. Na prvom mjestu, tu su moja djeca, zbog njih se uspijem izvući i iz najcrnjih perioda, oni su mi vjetar u leđa i razlog za borbu. Osim toga, tu je i spoznaja da postoji netko tko me toliko voli da je dao svoj život za moje greške i grijehe i drži mi glavu iznad vode. Otkad sam život predala Isusu, od tad se svakodnevno obraćam Bogu u molitvi. Borbe postoje, ali ih riješava On....!!!!!

Kako je to sve djelovalo na Vaše psihičko zdravlje?

Anoreksija i jest, na prvom mjstu, psihički poremećaj, to je iskrivljena slika o vlastitom izgledu i vrijednosti. Onako laički, čak i ako ste mršavi i normalne građe, ogledalo i vaš um vam govore da ste debeli i to najčešće samo trenutak nakon konzumiranja hrane. Povraćanje je izlaz, način da izbaciš neprijatelja. U mladosti je to povraćanje bilo uobičajeno, ,,navukla sam'' i hijatalnu (želučanu) herniju zbog toga, danas se opirem tome, uz Božju pomoć, ali ponekad se nafilujem jakim čajevima za čišćenje, kao, ,,neprijatelj će brže izaći''. Psihički je to strašno bolno, jer zapravo ne želiš umrijeti, ali je  želja za nedebljanjem puno jača od straha od smrti. Bolesti koje imam posljedica su toga, znam to jako dobro. Na sreću, u borbi s neprijateljem pomaž pogled na moju djecu, želja da im budem dobra majka, da budem uz njih. Svaki kiks i promašaj mene kao savršene majke, dovodi do novih optužbi , novih destruktivnih ponašanja, dok s druge strane, svaki me uspjeh izvlači iz depresije. Anoreksija i borba s anorksijom je, zapravo, život na klackalici- čas si gore, čas si, opet, na dnu.

Kako danas Vaša djeca gledaju na to?

Djecu pokušavam zaštititi od svega, od same sebe i svojih patnji. Zaštititi ,da ne bi oboljeli na sličan način. Svakodnevno ih uvjeravam kako su najbolji i dragocijeni upravo takvi kakvi jesu,  jer su posebni, vrijedni, a, njihov izgled nastojim staviti u drugi plan. Najstariji sin sve razumije i velika mi je podrška i pomoć, zna kako postupiti kad vidi da nailazi kriza.

Imate li neku poruku za djecu i mlade koji bi se mogli naći u sličnoj situaciji?

Puno jee mogućih poruka. No, prvenstveno, poruka treba biti namijenjena roditeljima, obitelji. Volite se. Svakodnevno. Riječima i djelima pokazujte koliko su vam dragocjeni vaša djeca, žena, sestre, majke, koliko su posebni.

Sebi samima „utuvite“ u glavu kako ste stvoreni upravo takvi kakvi jeste,i takvi ste najbolji,  sa svim vrlinama i manama, jer, upravo vas one čine posebnima. Drugačiji ste? Takvi i trebate biti.Bolje je biti drugačiji original nego loša kopija. Rečenice tipa :,, Glumica se uspjela stesati vec tri mjeseca od poroda i savršeno izgleda.'' neka ne budu mjerilo vrijednosti. Pronađite vlastitu posebnost, istaknite je, jer zasigurno postoji nešto puno više od površnog izgleda, što vas čini posebnom. Pamet, talent za glazbu, slikanje... Iskoristite svoje vrijdnosti,usavršite talente i pokažite vlastitu posebnost. Mršavu vas neće više voljeti, mršava nećete imati više prijatelja, mršavost nije uspjeh!

Što danas mislite kad čujete riječ ,,dijeta''?

Dijeta? Zašto ne? No, u zdravim i realnim okvirima i u zaista opravdanim okolnostima, kada je ugroženo  zdravlje. Ali dijeta gladovanjem-nikako. Postoje načini kojima težinu možemo držati pod kontrolom. Voće, povrće, mali obroci...

Koliko dugo je trajao vaš ,,put do izlječenja'' i  kako se sad osjećate?

Izlječenje? Mislim, kako sam već rekla, da je anoreksičar, uvijek potencijalni anoreksičar. Ne znam kakvo je iskustvo onih koji su liječeni, nisam bila ni kod psihijatra niti koristila lijekove. Kao što sam rekla, Bog je unio svjetlo u taj dio životne tame i dao mi snagu da se izvučem svaki put kad nastupi kriza. Teško je, priznajem, svaki je dan borba.

No, uspješno se borim i ne prepuštam.Moj su lijek moja djeca i ljubav koju mi daju.Osim toga, Bog me voli takvu kakva jsam, djeca me vole, i nije mi potreban nikakava drugačiji lijek. Ima trenutaka kada sam sama sebi i nije lako živjeti s crnim mislima, ali borim se. Radi njih. I neću odustati.

Hvala što ste pristali na intervju i približili nam anoreksiju kao problem današnjeg doba.

Hvala vama što ste mi ukazali povjerenje i nadam se da je ovo put kojim ću pomoći svima onima nesvjesnim vlastite vrijednosti i posebnosti. Glavna poruka bi, stoga, bila- Uživajte u životu koji vam je Bog darovao, dan po da. Jer, toliko je divnih stvari koje nas okružuju, toliko je velik dar biti dio nečijeg života...