Izdvojeni Glas

Moja priča o Tari i kontinentalnom turizmu

Volim rafting i nije mi teško bilo poći do Tare. Voziti 7 sati tamo i nekih 5 nazad, da bi, potom, samo četiri sata proveo na vodi.

Ludost, glupost, ali reče Meša Selimović, „sretan je čovjek koji nađe svoju ludost.“Gdje god smo do sada bili na rafitngu i postavili pitanje znalcima „gdje je najbolje“, odgovor je uvijek bio isti-„Tara i Soča.“

Tara je moja osma rijeka u „regionu“ koju sam posjetio zahvaljujući ludosti zvanoj rafting. I, zapravo mi je vrlo teško rangirati je na određeno mjesto.Prvo, treće, peto-ma, svaka rutra ima neku svoju osobitost , baš kao što i svaka rijeka ima neku svoju draž.Ali, ako treba izabrati najživlju rijeku, onu s najviše brzaca. Tara je, onda, zasigurno broj jedan.Osim toga, jedina je to rijeka koja je postala brend. Jer, dok istovremeno 10- ak čamac na Vrbasu, Cetini ili Kupi smatramo gužvom, na Taru dolazi 200-njak čamaca dnevno, a subotom i nedjeljom i malo više od toga. Riječ je dakle, o istinskom brendu i onom što se, s pravom, može nazvati kontinentalnim turizmom.
Na tragu viđenoga, kad mi netko sada spomene krilaticu „kontinentalni turizam“ ja se, doslovno naježim. Jer, da bi destinaciju proglasili mjestom kontinentalnog turizma, valjda bi trebala nuditi i određeni sadržaj, priliku za bavljenje hobijem ili nešto slično? Dakle, lov, rafting, ribolov, quad, ili bilo što treće ili peto.Nešto što ćete, uopće, natjerati da prevališ određeni put i da bi uživao u onomu što voliš ili si želio cijeli život isprobati. Poznajem mnoge koji žele da se bace u ambis s pomoću rastezljivog užeta ali je mli broj onih koji su to i ostvarili. Ne zbog toga što se boje već zbog toga što je malo mjesta na kontinentu koja su spremna tu vrstu užitka zaljubljenicima u ekstremne sportove i pružiti.


I, koliko god turistički bilo ugodno biti smješten u kući iz davne 1928.godine, spavati u krevetu iz ratne 42, ili slično, dok sam čekao rafting, apsolutno se nisam obazirao na činjenicu što ću u kampu smještenom u blizini Tare spavati u sklepanom bungalovu.Nije me zasmetala ni loša klopa.Na kraju, ukupne pozitivne dojmove ne umanjuje ni činjenica da smo bili prevareni za 10 eura, jer dogovorili smo paket, a onda nam je gazda, onako, valjda, tradicionalno balkanski,odlučio računati sve pojedinačno. Generalno, ne bih se bunio da su smještajne sitnice i sve ono što nazivamo vanpansionskim sadržajima na malo boljem nivou, ali u cijeloj ovoj priči, meni kao gostu i turistu, bile su totalno sporedne. Jer, upravo da su i dotjerane do vrhunca, da nema raftinga, toliko put ne bi niti prešao. Kada podvučem crtu, moja rafting priča s Tare koštala je 30 eura, iako smo, na kraju, bili kraći za 70-ak eura po osobi. Ovih dodatnih 40 eura nikada nam ne bi uzeli da nije raftinga. Ovako, zbog iznimne priče i vremena provedenog na vodi, ni zbog čega mi nije žao.Iako je, moja vodena avantura povod za promišljanje o kontinentalnom turizmu, pojmu o kojemu slušamo gotovo svakodnevno.


Jer, kontinentalni je turizam, navodno, budućnost ovog kraja i tako to. Svjedoci smo kako se i u našem kraju, u posljednje vrijeme sve aktivnije radi na promociji kaontineneta kao poželjne turističke destinacije, ulažu se novci u ovakve i onakve smještajne kapacitete , ali, stalno, čini mi se, nedostaje ono nešto najvažnije, ona ključna stavka koja bi takav turizam, oblikovala i definirala, a turiste željne odmora na kontinentu, na kraju, ipak,dovela k nama . Možda griješim i stvari promatram iz pogrešnog ugla, ali, mislim kako mi sva moja dosadašnja brojna putovanja po regiji, na isključivo kontinentalne destinacije, daju za pravo.
Jer, samo na osnovu doživljenih iskustava, moguće je povući paralelu i ustvrditi kako osnove za ovakav oblik turizma, unatoč velikoj volji i entuzijazmu, još uvijek, ipak. nemamo..I koliko god nudili atraktivnu prirodu, netaknuta slavonska polja i ravnice, autentična, retro imanja, u konačnici, ne nudimo, zapravo ništa. Mogućnost ugodne, lagane šetnje, koja će, koliko god u njoj uživali, završiti nakon sat, dva vremena, i više ništa...
A, upravo je to prostor na kojemu bi trebalo poraditi. Jer, turist željan zabave i avanture, kad tad će poželjeti pokoji dodatni sadržaj, ono zbog čega će, u startu i potegnuti na određenu destinaciju. Nešto, poput mog nezaboravnog raftinga na Tari, idealnog primjera kako dostupno i poželjno prirodno okruženje iskoristiti za kvalitetan kontinentalni turizam. Bez puno truda, muke i ulaganja. Jer, riječ je, upravo u tome- urezane, strme litice, rijeku obojanu čarobnim tirkizno-plavim nijansama, komadić netaknutog prirodnog raja blagoslovljenog najdubljim kanjonom na svijetu, pjenušavim slapovima, vrelima i bokovima od kojih zastaje dah- jednostavno i beez prevelike mudrosti spojiti s pokojim zanimljivim sadržajem.


Rafting se, u slučaju Tare, pokazao kao pun pogodak, istinski adut kontinentalnog turizma i destinacija koju je teško zaobići. Dovoljni su čamac, uzbudljiva vodena vratolomija, zelena, skrivena skrovišta, čarobni tok Drine i pokoje mjesto za kupanje i odmor. I to, je, zapravo, sve što svaki, pa i najzahtjevniji turist može poželjeti.I, eto ti istinskog primjera uspješnog i prepoznatog kontinentalnog turizma. Sada smo na redu mi.I, zapravo je potrebno samo malo.Pronaći ono nešto oko čega ćemo, uz sve čime nas je priroda blagoslovila, okupiti dobrodošle goste.A, onda ih, s punim pravom, i brojnim sadržajima, dočekati u slavonskom raju kontinentalnog turizma.
O doživljenom na raftingu, neki drugi put. Dovoljno je reći kako je bilo nezaboravno i kako ću se Tari ,sigurno, vrlo skoro, vratiti. Zbog ponuđenih sadržaja. Ali, ne prije nego li skočim do Soče i provjerim tamošnju definiciju kontinentalnog turizma.