Izdvojeni Glas

"Gejmeri - nolajferi ili ljudi koji žive tisuće života?"

Videoigre postoje još od ranih 1950-ih kada su znanstvenici projektirali jednostavne simulacije i igre kao dio računalnog znanstvenog istraživanja.

BIANKA VIDEOGAMES

Tada još nisu postigle popularnost koju imaju danas, ali već 1970-ih i 1980-ih godina, postale su pravi hit te su danas najpopularniji oblik zabave i dio moderne kulture u svijetu.

Jedne od popularnijih konzola na kojoj ste mogli igrati videoigre sredinom osamdesetih i u ranim devedesetima je „NES“ ili „Nintendo Entertaintment System“, kojoj je u konkurenciji bila i „Sega“. To su one konzole koje ste priključivali na svoj tv prijemnik scart i AV kablovima te kupovali diskete na kojima je pisalo „999999 in 1“, ali to nije uvijek bila istina. Svakako, nisu sve diskete bile takve, to su bile one koje ste mogli kupiti na pijaci subotom za dvadeset kuna. Pretpostavljam da svatko od vas kada čuje „Sega“ prvo što mu padne na pamet je Super Mario, igra koja nikada ne dosadi i svatko je se prisjeća kao najbolje igre tih dana gdje ste vi u ulozi malenog vodoinstalatera i cilj vam je spasiti princezu od zločestog zmaja. Igre koje su također bile popularne na „NES-u“ i „Segi“ su svima poznati Sonic, Castelvania, Duck Hunt, Contra, meni najdraža te Final Fantasy, Teenage Mutant Ninja Turtles, Mega Man, Shinobi, Alien Syndrome i još mnoge druge. Duck Hunt je bila izrazito zanimljiva igra jer se nije igrala običnim joystickom već pištoljem. Cilj je bio upucati što više patkica, a vaš vjerni pas bi svaku pokupio u padu. Sjećamo se i još jedne takve igre u kojoj se pucalo na kauboje kako izvire na prozor,a cilj ih je upucati prije nego li oni tebe. Svaka od tih igara pripada i određenom žanru, a jedan od najstarijih žanrova videoigara je akcijski, zatim avanture, arkade, logičke, RPG - igra igranja uloga, sportske i mnoge druge kako u filmu tako i u videoigrama.

Svi ste jednom igrali „Tetris“ popularnu igru kojom su nas „zarazili“ rusi, igru u kojoj logički zaključujemo u brzini tj. igru u kojoj je cilj posložiti kockice na pravo mjesto prije isteka vremena, a vrijeme curi kako se kockice spuštaju po ekranu konzole. Izdana je na svim mogućim platformama i vjerojatno najpoznatija videoigra uopće, a svoju najveću popularnost je dosegla na igraćoj konzoli „Game Boy“. „Tetris“ je jedina videoigra za koju sa sigurnošču mogu reći da su je svi igrali pa čak i oni koji za sebe kažu da ne vole oblik takve zabave. Game Boy je bila prva „džepna“ igraća konzola dugotrajne baterije. Mogli ste svoju omiljenu igru igrati dok čekate autobus, vlak i uvijek vam je bila pri ruci, a igrice su se kao i na Segi i Nesu kupovale u obliku disketa no manjeg formata jer, logično, Game Boy je bio veličine dlana.

Pojavom Sonyjevog „Play Stationa“, 1994. godine, Sega i NES su pali u zaborav jer ih je, Play Station kao tada nova igraća konzola „nadigrala“. Već 2000. godine pušten je Play Station 2, a Play Station je postao uzor za ostale igraće konzole koje su se pojavljivale nakon njega. Igre koje ste kupovali za Play Station nisu bile na disketama već na „CD ROM“ formatima, a kupujete ih i danas jer je Play Station svoj zadnji primjerak izdao ne tako davne 2013. godine. Vratimo se opet malo unatrag na onaj prvi Play Station gdje smo uživali u igrama kao što su Chrash, Spyro the Dragon, Metal Gear, Final Fantasy VII, kao najprodavanija igra, ne zaboravimo Tekken i nezaobilazni Tetris te još mnoge druge igre svih mogućih žanrova. Nakon što je izdan Play Station 2, 2001. godine izdan je i Microsoftov proizvod igraće konzole „Xbox“, 2005. godine je pušten Xbox 360 u kojem možete uživati u multiplayer igrama, visokoj grafici i atmosferi igranja, a godinu nakon, 2006., izašao je i Nintendov proizvod „Nintendo Wii“. Nintendo Wii se igra pomoću daljinskog upravljača osjetljivog na pokret te oni koji i ne vole video igre, a vole rekreaciju obožavaju ovu konzolu.

Zanimljivo je kako su se sve te igraće konzole razvijale i ponudile nam vrhunsku zabavu no ja najradije ostajem pri PC-u i igranju računalnih igara. Vjerujem da je većina vas svoje prvo gejmanje na računalu imalo na pauzi u petom razredu osnovne kada vas je profesorica informatike pustila deset minuta na internet do kraja sata. Igrali smo „Icy Tower“, igru u kojoj igrač započinje igru na dnu tornja te se skakanjem po platformama penje u vis, ako je moguće bez padova, a što više idemo gore tako se sve više ubrzavao „pad“ platformi te je bilo teže skakati po njima. Ne zaboravimo i legendarnu arkadnu igru „Pac-Man“ u kojoj strijelicama na tipkovnici upravljamo malenim žutim kružićem koji jede točkice, a igra počinje u sredini labirinta. No da to ne bi bilo samo obično šetanje po labirintu tu su i četiri neprijatelja koji lutaju po labirintu, ako jedan od neprijatelja dotakne Pac-mana, Pac-man izgubi život.

Igrali smo se na satovima informatike sve dok nismo dobili svoja računala i otkrili videoteke u kojoj su se prodavale skinute igrice s interneta, spržene na cd i dvd formate za samo dvadeset kuna po cd-u. Igrale su se razne single-player igre kao što su meni najdraži Hitman pa zatim, Prince of Persia, Vice City kao preteča popularnog GTA San Andreasa, Lara Croft, Need for Speed, razne simulacije i sportske igre. Potrebno je napomenuti da ne bismo mogli igrati igre koje igramo danas na računalima da se osobno računalo nije razvijalo godinama. Od jednostavnih arkadnih igara koje smo igrali na tadašnjim računalima do današnjih „jakih“ računala, jakih procesora i grafičkih kartica na kojima igramo kompleksne igre. Sve je međusobno bilo povezano i vodilo jedno za drugim. Kako su izlazile igre bilo potrebno i raditi jači hardver za računala kako bi se te igre mogle igrati i uopće pokretati, a da bi gejming bio prostranjen kako je prostranjen danas bio je potreban internet, taj neiscrpan izvor korisnih ili suvišnih informacija te korisnih ili suvišnih sadržaja za download. Pojavom interneta, pojavile su se i multiplayer igre koje možemo igrati s igračima diljem svijeta u isto vrijeme na istoj mapi. Jedna od popularnijih igara koje smo igrali single-player, a isto tako i multiplayer je „Worms“. Igra u kojoj upravljanjem skupinom crva morate uništiti neprijateljsku skupinu, također tih smiješnih malenih crvića. Najpopularniji serijal multiplayer pucačina u prvom licu je „Call of Duty“. Ne samo da se ova igra igrala radi zabave već su se organizirala i razna nagradna natjecanja timova u ovoj igri. Kako i bilo koje drugo sportsko natjecanje, održavana su i natjecanja u gejmanju. Dakle, Call of Duty je najpoznatija FPS igra ili pucačina u prvom licu, a to je samo jedan od žanrova multiplayer igara. „World od Warcraft“, MMO igra ili massive multiplayer online što je u prijevodu masivno višeigračka igra putem interneta. Iz samog naziva ovog žanra igre možemo zaključiti i kakav je World of Warcraft igra koju igraju milijuni gejmera širom svijeta. Igrač izabere jednu od deset mogućih rasa i klasa, stvori svog lika te započinje životu u virtualnom svijetu WoW-a te unaprijeđuje i nadograđuje svog lika. Budući da je u pitanju igra igranje uloga, WoW je i RPG ili role playing game u prijevodu, igra igranja uloga. Igra je to koja nema kraja, igrati se može godinama i zato se većina gejmera koja igra ovu igru teško odvoji od svojih likova, ipak je tu utrošeno puno truda i vremena. Meni najdraži žanr multiplayer igranja su MOBA-e, multiplayer online battle arena. Igre u kojoj sa se svojim timom, obično pet igrača, borimo protiv petorice na drugoj strani, a cilj igre je razbiti njihovu bazu prije nego li oni razbiju našu. Najpoznatije MOBA-e su League of Legends, Dota 2, Smite te Heroes of the Storm.

Sve gore spomenute igre imaju i svoju težinu, dakle , iako, s druge strane, ima istine i u tvrdnji  da videoigre iniciraju samo nasilje među mladima i ništa drugo. S druge, pak strane, postoji i onaj edukativni element te vrlo zarazne zabave , neizbježne u modernom dobu. Igranje videoigara može, ali i ne mora stvoriti ovisnost, isto kao i jelo, piće ili pušenje. Zašto je to tako? Naime,  iz vlastitog iskustva mogu reći da želja i „ovisnost“ postaje sve veća što ste bolji u nekoj igri. Igrači koji igraju Call of Duty žele imati najviše killova u teamu ili igrači koji igraju World of Warcraft žude za ispunjavanjima questova ili zadataka koje im nudi taj virtualni svijet ne bi li što bolje i više unaprijedili svoju ulogu ili lika i to su primjeri „ovisnika“ koje sam ja do sada upoznala. Većinom su to bili igrači Call of Duty-a i WoW-a oni koje mogu nazvati gejmerima „ovisnicima“. Ne treba sada generalizirati i reći da su svi koji igraju te dvije igre „ovisnici“ jer naravno da će i svaka druga igra izazvati „ovisnost“ , obzirom kako uvijek i silno želimo završiti jednu razinu, da bi, potom, krenuli na onu drugu, a znate i sami koliko mnogo razina može imati jedna igra. Dakle, po svemu sudeći -„ovisnost“ u igrama izaziva želja za unaprijeđenjem i želja da se igra završi ako je to ikako moguće. Što se, pak nasilja tiče, opet , govoreći strogo iz osobnog isksutva, ne izaziva ga sama igra , nego uglvanom  određene situacije u kojima gejmeri „polude“. Kao na primjer – glasno mamimo vikanje da dođeš na ručak, u trenutku kada si baš usred multiplayer igre, a riječ je o igri  „real time“ i nemoguće ju je pauzirati. Situacija broj dva- kada ponestane interneta, a u sred ste važne „borbe“, ako vas netko od vaših ili neprijateljskih igrača nazove „noobom“ ili ono najčešće što izbaci iz takta, konstantno ponavljanje jedne te iste misije bezuspješno. To su sve pomalo smiješni primjeri za one koji nisu nikada igrali videoigre, ali nama gejmerima itekako velike prepreke. Bilo kako bilo ,sve se to može izbjeći postavljanjem prioriteta i samokontroliranjem. S razlogom se videoigre zovu videoIGRE jer se na kraju ipak svi trebamo dobro zabaviti, ali i ponešto naučiti. Igrajući videoigre može se vrlo brzo naučiti strani jezik, dokazano je da gejmeri imaju puno veći kapacitet multitaskinga pa mogu pratiti i raditi čak osam radnji odjednom, a i kroz probleme pri instaliranju igara da se naučiti puno toga o softveru ili hardveru računala.

Kako se gejmanje proširilo po čitavom svijetu nije moglo, a da ne dotakne i žensku populaciju. ( ovo je za sve one koji misle kako je gejmanje samo „muški pos'o“ kao i većina stvari na ovome svijetu, a, zapravo, nemate pojma?!)  Jer, i među ženama, baš kao i meeđu muškarcima, postoje gejmeri koji doslovno od igranja žive.. Snimke svojih gejmova i igara stavljaju na kanal youtubea ili puštaju live na kanalima za game stream te, im se tako pruža mogućnost zarađivati radeći ono što uistinu vole raditi .

Gejmere se najčešće naziva „noliferima“ ili u prijevodu ljudima koji nemaju vlastitog života. A, možda je, ustvari,sve, baš suprotno- jer gejmeri kroz igre i igranje različitih uloga, zapravo žive na tisuće života i kroz igru upoznaju gomilu ljudi diljem svijeta. Jest da je sve to virtualno, ali kada sagledamo globalnu sliku, u svijtu je danas baš i sve drugo takvo, upravljano računalom. Unatoč tome, s druge su strane žice i dalje osobe s kojima se igramo i razgovaramo, pravi ljudi, oni za koje, zapravo,  nikada ne znate kada ćete ih i dali sresti, jer, ima istine u onoj kako je svijet, zapravo, veliko selo u kojemu se svi poznajemo.

Dakle, ukoliko, uskoro  čujete brata, sestru ili prijatelja kako za računalom izvikuje šifre poput „mia mid, afk, gank“ ili slično, ne brinite. U svojoj okolini imate samo jednog potpuno zdravog gejmera koji komunicira s istim takvima -s druge strane mreže.