Izdvojeni Glas

Gradske „barikade“ ili "izigravanje" jednakosti

Prepreka u „našem malom mistu“ ( ovaj puta mislim isključivo na one fizičke, one na koje nailazimo putem, pa ih preskačemo i zaobilazimo), puno je više nego li se, na prvu, čini i puno više nego što mislimo.

Uostalom, svakodnevne poslove, unatoč preprekama, većina nas obavlja s lakoćom. I baš zato, vjerojatno se nikada niste pitali kako je u takvim situacijama osobama s invaliditetom, posebno onima u invalidskim kolicima , onima kojima su obični, mali i svakodnevni poslovi, ogroman problem, vrlo često čak i noćna mora, jer, gotovo ih je nemoguće obaviti bez tuđe pomoći.

Hajmo, zato prošetati gradom ( u društvu zamišljene ili stvarne osobe s invaliditetom, osobe u invalidskim kolicima) i pokušati zaobići ili bar, izbjeći prepreke. Krenimo od parkirališnih mjesta kojih je, namijenjenih isključivo invalidima, dakle  osobama u kolicima koje ih mogu koristiti na njima primjeren način, u užem centru grada, ukupno 6.Dakle, evo i slovima-ŠEST .Sva ostala parkirališna mjesta ili nisu adekvatna , ili zbog visine „bankine“imaju , gotovo, nemoguć prilaz . Zamislimo sada da smo se, na jednom od tih šest mjesta uspjeli parkirati i izišli iz automobila.

Slijede novi istinski izazovi-kretanje u invalidskim kolicima koje je, skoro, pa nemoguće.  Problem se javlja već na popločanoj površini parkirališta u koju zapinju prednji točkovi kolica. Recimo da uspijete savladati i to i stići do pješačkog prijelaza. Ponovno-potpuno neprilagođen osobama s invaliditetom, bez adekvatnog rubnika, koji je, k tome i previsok. Naime, mali točkovi i takozvana klupica za noge u invalidskim kolicima zapinju za rub kolnika, pa je potrebno kolica podići na zadnje točkove i izdignuti ih iznad ruba kolnika, što je osobi s invaliditetom, dakle osobi u kolicima, nemoguće izvesti, ukoliko se želi ili može samostalno kretati gradom.

Odlučimo li, u nastavku „šetnje“ gradom svratiti na kavu, potrebno je prvo dobro razmislite gdje si to zadovoljstvo, obzirom na naše stanje, možemo priuštiti. ( ili si stvar možete olakšati, pa kavu vani piti samo ljeti, jer terasama možete prići i u invalidskim kolicima-op.a-humor na vlastiti račun, kažu, liječi. ) Hajmo sad pokušati s trgovinama odjećom ili obućom.Samo probajte!Da bi u njih uspjela ući osoba s invaliditetom, bit će joj potrebna bar dva snagatora koji će vas, zajedno s kolicima, unijeti unutra i preko nekoliko , uglavnom, uobičajenih, stepenica.Recimo da imate snagatore, pa nekako i uspijete ući, nećete daleko, jer će vam izloženi asortiman i zakrčenost prostora, potpuno onemogućiti kretanje po  trgovini. Ukoliko znate što želite, pa biranje nije potrebno, ali bi kupljeno valjalo isprobati, uslijedit će novi problemi-jer kabine su toliko minijaturne da ih s poteškoćom koriste i osobe konfekcijskog broja S. Dakle, ništa od biranja i kupovine.( doduše, samo ako ste u invalidskim kolicima).

Red je, stigao i na banku. I, baš smo morali odlučiti biti klijent one u šetališnoj zoni.?! Ako je tako, sve što možete je, dovesti se pred banku i gledati ....Previše zahtjevnih stepenica. I nikakvog prilaza za invalide. Čak niti do bankomata, jer i on je strateški smješten na vrhu stepništa. Ostaje vam, dakle, ukoliko ste se u grad uputili samostalno, nastojeći živjeti što „normalnije“ usprkos hendikepu, čekati rijetku dobru dušu koja će u vaše ime pozvati bančinog službenika, a on će, onda, u vaše ime (jer, ipak je riječ  o vašoj matičnoj banci).  Ako se, kojim slučajem odlučite za drugu najbližu banku i njen bankomat, i spremni ste na transkaciju platiti proviziju, nećete proći ništa bolje. Bankomat je, naime, postavljen u  visini u kojoj je iz sjedećeg položaju gotovo potpuno nemoguće vidjeti ekran . Sva sreća, pa je tu, neposredno i treća banka, jedina koja ima rampu za invalidska kolica. I vidi sad čuda-kao da je i nema. Jer, da bi se njome i njenom potpuno neadekvatnom kosinom, uspjeli dovesti do vrha, trebali bi, u najmanju ruku, svakodnevno ići u teretanu i raditi na mišićima ruku. Ili u grad uvijek odlaziti s pratnjom, nekim tko će sve poslove, pa i „penjanje“ do bankomata, stepenicama ili rampom, obavljati umjesto vas. Sve još nekako i ide za suhog i toplog vremena . Zimi spomenuta rampa više podsjeća na„bob stazu“ nego li na rampu za invalide . I tu, nikako, nije kraj preprekama i gradskim barikadama.

Tek sad slijedi apsurd, obzirom da osobe s invaliditetom nemaju adekvatan pristup čak ni ustanovama čiju pomoć trebaju na dnevnoj bazi.Riječ je o zgradi Hrvatskog zavoda za mirovinsko i zdravstveno osiguranje

 

kojoj je pristup ravan manevarskom pothvatu. Naime, u zgradu ne možete ući, odnosno, uvesti se s kolicima, niti s jedne strane. S prednje vas strane očekuju „barikade“ u vidu i obliku nekoliko stepenica, a sa dvorišnog ulaza, novo stepenište. Zanimljiv je podatak i kako je lječnička komisija za procjenu preostale sposobnosti pacijenata, godinama bila smještena upravo u toj zgradi,  i to na gornjem katu, do kojeg vas vode stare , strme , izlizane stepenice, čak 20-ak njih, koje predstvaljaju opasnost i za potpuno tjelesno zdravu osobu, i kojima je kretanje u kolicima apsolutno nemoguće, čak i uz tuđu pomoć. Na sreću, od ove godine takva komisija „zasjeda“ u Slavonskom Brodu , u novotovorenoj suvremenoj zgradi, savršeno opremljenoj upravo za potrebe osoba s invaliditetom. S druge strane, osobi u invalidskim kolicima, nema li pratnju ili automobil, nije ni malo lako doputovati u glavni grad Županije. Odlučite li se, ipak, do tamo otputovati vlakom, putovanje ćete morati najaviti na vrijeme poslovnici Hrvatskih željeznica kako bi vam osigurali adekvatan vagon , s posebnim ulazom i pristupom i mjestom za kolica.  Odgovor na tu ćete traženu uslugu morati pričekati, a to, kako već kod nas sve ide, može i potrajati. Autobus je puno lošija opcija, jer onih prilagođenih potrebama osoba s invaliditetom nema, bar ne na ovim našim lokalnim autobusnim linijama.Ostaje vam, dakle, već spomenuti automobil, ukoliko ga, dakako, imate  i  možete njime sami upravljati. Ili ćete opet, po tko zna koji puta, ovisiti o nekom drugom  i tuđoj pomoći.Sve ovo je samo mali dio problema s kojima se pokušavaju nositi osobe u invalidskim kolicima, nastojeći  samostalno obavljati svakodnevne poslove, ili bar one najednostavnije. I, mada se u našem gradu učinilo dosta toga posljednjih 15-ak godina s ciljem olakšavanja života osobama s invaliditetom, dakle onima koje, za razliku od nas ostalih, nikako ne mogu preskočiti ili zaobići prepreke na putu, još je puno nedostataka i puno previše„barikada“. Stoga, dragi moji sugrađani-kada slijedeći puta budete šetali našim malim gradom, njegovim parkom ili Korzom, pokušajte, na trenutak zamisliti kako bi ta šetnja izgledala u invalidskim kolicima? I ne ignorirajte prepreke i barikade, nego pomozite u njihovom uklanjanju.Jer, samo ćemo tako, svi zajedno, kao društvo, pomoći u integraciji osoba s invaliditetom. Ovako, bacajući im „pod noge“ klipove i fizičke brane, i nesvjesno ih činimo većim invalidima nego što jesu.  Omogućimo li im, s druge strane, svakodnevno samostalno kretanje, ili jednostavnu šetnju gradom, istu onu koju mi, prečesto, uzimamo „zdravo za gotovo“, njihov će im se hendikep činiti značajno manjim, a svaki samostalno obavljen zadatak,  još jednim novim, uspješnim korakom ka oporavku. Ako već ne onom tjelesnom, mentalnom sigurno.

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik

Openradio banner