Izdvojeni Glas

Rijeka Sava-točka spajanja ili razdvajanja ?

Čudno je to s rijekama , njihovim obalama i ljudima. I priča nije ni malo nova. I s jedne i druge strane, stvar je potpuno ista.

sava mala

Voda je jednako mokra, slične dubine, slične boje i istog imena, u njoj i s jedne i s druge strane, blaženo nesvjesne strana, životare iste riječne „zvijeri“, plivajući čitavog svog života i „tamo i amo“.

A, onda, dovoljna je samo jedna točka-prirodna ili umjetna, geografska i topografska, strateški smještena na sredini ( i gdje je, uopće, ta sredina) ,i dvije obale, do jučer, potpuno iste, odjednom postaju naša i njihova. I voda je i dalje jednako mokra, slične dubine i boje, i ona naša i ona ne-naša.I rijeka i dalje, nedovoljno upoznata s novonastalim okolnostima (vidi, vidi- neznanje, ponekad stvarno može biti i blagoslov?!), nezaustavljena onom prirodnom ili umjetnom preprekom, teče, odnoseći svojim tokom dane i godine i stoljeća, čuvajući u svojim dubinama, poput godova na drvetu, stope osvajača osmanlijskih, čuvara graničarskih, vojnika Reicha, ali i onih, s kojima smo se do jučer, ko susjedi i komšije, dovikivali i dozivali s jedne na drugu stranu.

Teče, na izgled, potpuno neosjetljiva, ovisna jedino o izmjenama vremena, jer, okovana ledom njen će se ritam usporiti, da bi, odmah potom, proljetno oslobođena,ubrzala korak.I, mada se u njenom ( dakle,životu rijeke), naizgled, ništa nije promijenilo, promijenilo se, zapravo sve. Jer, s uspostavljanjem granica i one naše i njihove obale,odjednom, počinju vrijediti i neka sasvim nova pravila. Pravila upravljana točkom, prirodnom ili umjetnom, geografskom i topografskom, onom s početka priče., smještenom na ničijoj sredini , točkom, koja, odjednom, gromoglasno utiša sva jučerašnja komšijska i susjedna dozivanja i dovikivanja, kao da ih nikada ranije nije ni bilo.I nastupi tišina. Tišina naša i tišina njihova.I život na dvije obale koji, takav, podijeljen i prerezan na pola,baš i nema previše smisla, jer, obale nekako, ( kako se čini) postoje samo i isključivo zato da bi bile spojene. Jer, ljudska je želja i čežnja za premošćivanjem rijeka trajna i dugovječna. Baš poput ikarovske želje za letenjem. Poput potrebe neimara da stvara i gradi....   zbog vjekovne ljudske čežnje da prijeđe na drugu stranu. Zbog onog dozivanja i dovikivanja koje počinje nedostajati, zbog ljudi, kojih i na našoj i na njihovoj obali ima svakakvih, ali ima i onih pravih, prepunih vrijednosti, zbog razmjene, zbog trgovine, zbog kretanja koje se, koliko god mi to, u određenom trenutku poželjeli, ne može zaustaviti. Baš kao što se ne može zaustaviti ni rijeku. I onda, odjednom, (a, samo rijeka zna ili osjeti to pravo vrijeme, vrijeme u kojemu shvati kako je dovoljno tekla i dovoljno toga odnijela, ali i dovoljno toga spremila i sačuvala  u svojima dubinama)  dođe trenutak... Potiho, samozatajno.

Trenutak je to čije šuljanje osjete samo neki. Oni drugi ga sve vrijeme priželjkuju, a ima i onih trećih koji mu se nikada neće radovati. Ali, tako je to i čudno s rijekama, ali i ljudima. Trenutak za MOST. Trenutak u kojemu će naša obala i njihova obala i dalje biti naša i njihova, samo ćemo ih sada, povremeno,kada to poželimo ili zatrebamo, na kratko, moći približiti jednu drugoj.Onako stvarno, geografski, ali i onako simbolično, ne obazirući se, više previše na prirodnu ili umjetnu, topografsku ili stratešku granicu. Poštujući je i dalje, svakako, ali se i ne obazirući.Jer,u prirodi je obala da budu spojene.I u prirodi rijeka da budu točke spajanja.Uostalom i svi se njeni tokovi, na kraju susreću u zajedničkom jednom... I čudno je to s rijekama , njihovim obalama i ljudima...

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik