Izdvojeni Glas

Priča o Miji Čorak Slavenskoj ili gdje su nestale umjetnost i kultura

Ili ja u proteklo vrijeme nisam dovoljno pomno pratila ( ionako skromno, na kapaljku doziranje) vijesti iz  nacionalne kulture, ili mi je ova promaknula.

U svakom slučaju, zahvaljujući nekolicini pravih ( isključivo lokalnih) novinara koji znaju prepoznati vijest, ali i afirmirati iznimne vrijednosti, uz neophodnu pomoć svemoćnog Google-a, ( dokaz koliko, uistinu, malo znamo o onome najvažnijem iz našega kraja) , eto teksta, ali i prave, top vijesti.

 Prošlog vikenda u Los Angelesu na prigodnoj su svečanosti dodijeljene prestižne godišnje američke televizijske nagrade Emmy. Baš poput čuvenog mu brata, Oscara, svatko onaj tko se u karijeri ogrebe za jedan od spomenutih kipića, i u američko-hollywoodskim razmjerima može smatrati da je uspio.

 

A, to, nije mala stvar. Čemu, sad, ovakva vijest u lokalnim okvirima ( iako nam internetski medij dozvoljava da se pomalo igramo i globalnih igrača), vjrojatno se pitate?  Vjerovali li ili ne, na upravo spomenutoj 67. dodjeli spomenutog i Emmyj-a, spomenuta je i Hrvatska. U kategoriji Umjetnost i kultura/povijest,  nagrađen film "Mia, a Dancer's Journey" posvećen je primabalerini Miji Čorak Slavenskoj, prvoj nacionalnoj primabalerini, prema mnogima, i najznačajnijoj hrvatskoj plesnoj umjetnici svih vremena, ženi koja je svojim umijećem pokorila svjetske pozornice i preporodila američku baletnu scenu, ali i ženi koja je na životni i profesionalni put krenula iz Slavonskog Broda.  Riječ je o biografskom filmu snimljenom na poticaj Mijine kćerke, Marije Ramas, u produkciji kalifornijske televizijske kuće PBS SoCaL i koprodukciji "Slavenska Dance Preservation", filmu čiji scenarij, produkciju i režiju potpisuje Maria Ramas, redateljica i urednica je Kate Johnson, dok je glas Slavenskoj posudila dobitnica Emmyja, glumica Blythe Danner.

Premijera ‘Odiseje plesačice’, dogodit će se u veljači u New Yorku, na najvećem američkom plesnom festivalu Dance on Camera. u dijelu programa “Tramvaj zvan čežnja”. Sva prisutna simbolika ovdje nije nimali slučajno, jer, kada je u baletu,napisanom prema njegovom komadu, dramatski nabijenom interpetacijom legendarne Blanche Dubois, Mia očarala i velikog Tennesseeja Williamsa, slavni pisac proglasio ju je tada svojom “najboljom Blanche”, po čemu je slavonskobrodska balerina i danas najpoznatija.Film je to o neustrašivosti, umjetnosti i životu, poklon i nagrada Slavenskoj, ali i Hrvatskoj. Uz priliku da, možda, i po prvi puta, naučimo nešto o ovoj iznimnoj Brođanki, Slavonki, ali i istinskoj stanovnici svijeta, prilika je ovo da vidimo i Slavonski Brod na filmu, jer nebrojene su scene, snimane u gradu na Savi , Mijinom, ali i našem? Slavonskom Brodu (zanimljiv smo mi narod, jel? Jer, iako oduvijek ovim siromašno.napaćenim prostorima kruži priča o vječnom animozitetu između Slavonskog Broda i Nove Gradiške, iako smo mi Gradiščani na dnevnoj bazi skloni Brođane prokomentirati s prezirom, a ni oni nisu ništa bolji, u ovakvim smo slučajevima , bez rezerve, s pravom, ponosni. Uostalom, koji je to, molim vas, urbani dio svijeta imao primabalerine ovakvog ranga prije Slavonije, ha??).Životopis i životni put Mie Čorak Slavenski, baš poput baleta, podsjeća na čarobno ispričanu priču.Priču o kojoj bi već u osnovnoj školi trebali učiti  klinci ne samo našeg kraja, nego svih hrvarskih osnovnih škola, priču o kojoj malo tko od nas, uopće ima pojma ( ja, sigurno ne, sram me bilo, a usudim se reći kako po pitanju umjetnosti nisam niti malo neznalica). Mia Čorak Slavenska rođena je 1916. godine u Slavonskom Brodu (tada Brod na Savi), u vrijeme kada je čuveni ruski  balet već pomalo gubio na popularnosti. Ples i balet bili su njena djetinja ljubav i strast, a talent prepoznat već u 5.godini, kada je postala gradska kazališna zvijezda. Sa dvanaest godina nastupala je na plesnim solo večerima, s trinaest postala solistica, sa 17.kulturna ikona. U enciklopediji Hrvatskog leksikografskog zavoda piše kako je Mia davne 1934.godine, potpisujući ugovor za HNK, postala prva hrvatska plesačica s naslovom primabalerine,.

U vrijeme trajanja čuvenih berlinskih Olimpijskih igara,  Mia  sudjeluje na Plesnoj olimpijadi  i osvajaja prvu nagradu s plesnom točkom, nazvanom "Iz moje domovine". Bio je to koreografirani hrvatski narodni ples, izveden u originalnoj posavskoj  nošnji, ples kojim je Mia očarala Njemačku, ali i ples nakon kojeg je zvijezda  rođena.Vrlo brzo  nakon prvog pravog svjetskog uspjeha, već krajem 30-tih godina zauvijek odlazi iz Hrvatske, zemlje u koju će se vratiti samo kao ime iz plesnih monografija, ali i kao jedna najznačajnijih umjetničkih ličnosti 20.stoljeća. Godine 1938, na red stiže Amerika i  čuveni „;Metropoliten“, u kojemu je plesala s nekim od najpoznatijih plesača svih vremena- i pobudila izniman interes. Njenu plesačku veličanstvenost kojom je očaravala kritiku, pedagoge i koreografe, naglašavala su njena upadljiva crvena kosa i pojava kojom je zračila. Nakon duge i uspješne karijere 1960.u New Yorku otvara baletni studio, a onda sve do mirovine uspješno radi kao pedagog i predavačica na Kalifornijskom Sveučilištu. Slavensku, za koju je, tada čuveni kritičar, Emil Šandor davne1932. napisao kako “u sebi ujedinjuje helensko-fidijsku liniju i lagani prpošni šarm floridskih flapera“ svijet danas smatra jednom od 10 najvećih balerina 20. stoljeća, dok , žalosno i paradoksalno, o njenom radu, veličini, glamuroznosti i slavi, u rodnoj joj zemlji, baš i ne znaju puno ( uz izuzetak umjetničko-plesnih krugova i malobrojnih poklonika i znalaca baletne umjetnosti). Uostalom, čemu se čuditi.Sličnih je primjera puno, kao i imena velikana čiji su potencijali i kreativnost kroz povijest bili preveliki za Hrvatsku, pa ih je Hrvatska onda, nekako, negdje, uz put i zaboravila . Osim toga, kakva crna baletna umjetnost?!( kakva umjetnost, uopće?) I  kakav ples u zemlji koja do današnjeg dana nema niti jedne plesne visoko školske obrazovne institucije.?Zanimljivo.Čini se, kako nekako stalno, kroz povijest, posebno intenzivno u posljednjih 20-ak i kusur godina, posebno kada je riječ o kulturi i umjetnosti, evolucijski idemo korak natrag.I,dok Slavonija danas, pred kraj 2013., ( uz pokoji časni izuzetak,kojemu se, samo zbog činjenice što uspijeva opstati u totalno kulturi neprilagođenom ambijentu, moramo pokloniti do poda),  hranu za dušu traži po opskurnim noćnim folk klubovima, Brod na Savi se može pohvaliti istinskim povijesnim kuriozitetom i dokumentirati kako je ranih 20-tih uspješno odškolovao prvu nacionalnu primabalerinu.??!!!Iz suvremene perspektive, podatak zvuči gotovo nestvarno.Na sreću, današnji se Brođani, ipak, sjećaju svoje Mije, što dokazuje i spomn poloča postavljena 2004. na njenu rodnu kuću. (Ali, nitko nije prorok u vlastitom selu, i odavno je dokazano kako mi s ovih prostora, valjda, da bi dokazali kako vrijedimo, prvo moramo po potvrdu skoknuti u daleki, bijeli svijet, a do tada, tko živ, tko mrtav, i šišaj ti umjetnost, njome se, ionako, bave samo cure sumnjivog morala, a i od toga se, baš, nešto posebno dobro i ne živi!?).Na sreću,posljednje, iznimno značajno svjetsko priznanje Miji Čorak Slavenskoj još je jedan razlog da se njen skorašnji 100. rođendan proslavi kako dolikuje u rodnom joj gradu, ali i u čitavoj domovini. Prigodne programe, saznajemo, već sprema Kazališno-koncertna dvorana "ivana Brlić Mažuranić", u suradnji s Ogrankom Matice Hrvatske, Muzejom Brodskog Posavlja i Državnim arhivom u Slavonskom Brodu, u suradnji s muzejom Klovićevi dvori i osječkim Sveučilištem Josipa Jurja Strossmayera, a u program bi se trebala uključiti  i nacionalna televizija . Emmy-em nagrađen film, kao i životna priča velike Mije Čorak Slavenski, umjetnice koja je svoje porijeklo, ponosno i zauvijek nosila kao pečat i umjetničko ime, dirljiva je poruka slavnih baletana, koreografa i prijatelja baletnoj divi koja je živjela hrabro, glamurozno, nesputano, ali je, iako joj se klanjao cijeli svijet, uvijek u sebi strahovala da će je zaboraviti. Umrla je uvjerena da se njeno tužno proročanstvo ispunilo. Zbog generacija malih balerina koje tek dolaze, zbog nacionalne kulture i civilizacijskog kruga kojemu pripadamo, zbog umjetnosti koja hrani dušu i svijet čini ljepšim i plemenitijim mjestom, dokažimo Miji ( ali i svima onima drugima, zaboravljenima, koji medijski iskoče tek onda kada o njima i njihovim zaslugama progovori svijet) kako nije bila u pravu. I kako za umjetnost i kulturu još uvijek nije prekasno.

Foto: wikipedija

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik