Izdvojeni Glas

Plešem a nisam ( jesam??!) gay

Plesati znači voljeti svijet, znači biti otvoren za sve ljude bez obzira na boju kože, jezik, etničku pripadnost.  Od kada postoji ljudski rod i naša druženja, postoji i oblik zabave zvan ples, aktivnost u kojoj možeš sudjelovati sam, ali i u društvu.

  Na žalost, od kako je plesa, postoji i čvrsto ukorijenjen stav kako je riječ o aktivnosti rezerviranoj isključivo za žene.Jer, pravi muškarac , onaj koji drže do sebe, nikako ne može biti plesač, osim ukoliko nije i pripadnik GAY populacije. Što je , s druge strane, s onima koji niti su profesionalni plesači, niti znaju plesati ( ruku na srce, mogi baš zbog ranije spomenutog stereotipa ne žele javno niti rei kako bi voljeli zaplesati). E, takvi, uglavnom zbog okoline, uz neizostavnu bocu piva, na mjestima gdje se pleše i fešta,  radije glume „muškarčine“ .  Zaboravljamo da je ples umjetnost,  isto kao i slikarstvo ili književnost, ali nikad nitko nije ni pomislio da tu vrstuumjetnika svrstava u određenu seksualnu skupinu. Na kraju krajeva , da se razumijemo , gdje je tu, uopće problem? Dakle, još malo o plesu. Od trenutka kada je ljudska vrsta uopće skužila ritam, ljudi plešu.U početku su to tada bili narodni plesovi, plesovi folklorne baštine, međutim. Nitko nikada frajere koji plešu  folklor nije nazvao  pripadnikom Gay populacije. Istovremeno, baletani, i moderni plesači i dalje se, ne ne mogu otepsti etikete.  Jer, dovoljno je čovjeka vidjeti u  tajicama i već je( jer, prošla su vremena Robina Hooda), peder. Kakvima, onda, pobogu, u seksualno orijentacijskom smislu, smatrati bicikliste, hrvače, gimnastičare, koji za vlastite sportske nastupe uskaču u sličan „outfitt“??  I, kako nitko nikada nije ni pomislio da bećara iz Slavonije, nekog našeg baju iz sokaka, člana mjesnog KUD-a i glavnog majstora u kolu, proglasi homoseksualnom  osobom. Zanimljivo je promisliti kako bi li se, samo proveli oni koji bi, kojim slučajem,  prišli kršnom Hercegovcu dok pleše svog Eru i nazvali ga pederom?? Želimo li čitavu stvar proširiti i otići i korak dalje, matrijala je posvuda. Jer, dok su svi  plesači modernog plesa homoseksualci,  nekada davno, prije nego li Holywood stekao svoje današnje mejsto u filmskoj industriji, a gluma na našim prostorima bila, tek, u povojima, žene koju su se pojavljivale na filmskom platnu, uglavnom su bile  prostitutke  ili nešto još puno, puno gore...

Nikad mi, zapravo, nije bilo jasno koji su tome razlozi? Bit će jedino ljubomora i zavist onih koji nemaju prirodnog dara za takve vrste umjetnosti i ples, kao i sve ostale vrste umjetnosti,  smatraju nevrijednima truda . Jer, umjetnici su, ionako, svi  „jebivjetri“, ekipa koja bi „kruha bez motike“ ( pod uvjetom da znamo što je, uopće, motika, jer riječ je o poprilično raritetnoj alatci, a i sve je manje onih koji rmpaju na zemlji uz motiku).  Hajmo, stoga pojasniti određene stvari. Biti plesač i baviti se plesnom  znači biti umjetnik, dakle majstor svog zanata.U ovom slučaju, itekako, i doslovno krvavog, jer nije mala stvar plesati puno radno vrijeme. Samo probajte i vrlo brzo ćete shvatiti svu krvavost takve umjetnosti. Biti vrstan plesač znači na parketu ostaviti litre i litre znoja, zaraditi nebrojene  žuljeve, uganute zglobove, ali i minimum slobodnog vremena.  Ako vam se čini da je riječ o jednostavnom u „ženskastom“ zanimanju, hajmo vas vidjeti. Probajte trenirati i plesati samo tjedan dana, usvajati nove koreografije, ali i biti svjestan svih mogućih i nemogućih kritika i ogorčenih kritičara, zasigurno „macho“ tipova koji bi dali sve da samo jednom u životu, samo jedna jedina žena padne, recimo, na njihovu vještinu plesanja.  Zbog svega ranije spomenutog, plesačima kao umjetnicima, ali i kao krvavim radnicima, itekako treba odati priznanje. Jer, ti ljudi u posao ulažu cijeloga sebe, svjesni kritike javnosti, ali i položaja koju umjetnost u koju su zaljubljeni , ima u našem društvu. Uglavnom su potplaćeni, i nerijetko bez angažmana, životare i preživljavaju, i  dalje zaljubljeni u ono što rade. A, valjda tako mora biti. Jer, uz svaku vrstu umjetnosti , korak uz korak, ide ii kritika koja je, nerijetko,  zasnovana na osobnom sudu i doživljaju promatrača. Uostalom, opće je poznato  i jedan uvriježen mit  kako su svi propali i neuspješni  pisci postali uspješni književni kritičari. Tom analogijom, valjda, svatko onaj tko prezire vlastitu nespretnost i svoje dvije lijeve noge,  frustracije liječi kritikom, a plesače, te vrhunske umjetnike, proglašava homoseksualcima.  Biti plesač jednako je fizički zahtjevno kao i rad u šumi, zemlji ili na baušteli. ( jesu li i frajerčine i muškarčine koji, s krova zgrade, zvižde za komadima na ulici, možda pederi?)  Osim toga, čak i ako jesu drugačijih seksualnih preferencija i orijentacije, od one vaše, koja je, kao, jedina normalna, zar su zbog toga manje kvalitetni kao ljudi, ili manje uspješni kao umjetnici-plesači?  Stoga, slijedeći puta kada negdje u vlastitim bespućima naiđete na plesača, profesionalca koji se danonoćno žrtvuje za umjetnost, prisjetite se krvavih žuljeva i bolnih zglobova, ali i njegovog čvrstog, gotovo kiparski isklesanog tijela (e, na tome im, čak i ako jesu pederi, sto posto zavidite?!! ), sjetite se sati sati provedenih na parketu i krajnje fizičke iscrpljnosti nakon cjelodnevnih treninga, a onda popijte pivo. I opustite se...I neopterećno zaplešite. Jer nisu (samo) pederi oni koji plešu. Plešu svi oni svjesni snage ritma i melodije, svjesni energije glazbe, ali i osjećaja radosti. Jer, dobro je, ponekad se rasplesati.Onako, divlje i neobuzdano. Čak i ako niste u rangu profi plesača. I vrlo ćete brzo otkriti kako ples oslobađa. Plesali s pivom ili bez piva u ruci.  Uostalom, plesom su ljudi oduvijek izražavali emocije, a ne zaboravite, upravo je to ono na što žene padaju. Drugim riječima ili logičnom jednadžbom, tek onda kada počnete plesati, ženama ćete postati i prave poželjne muškarčine. I, mislite li i dalje kako su frajeri u tajicama homoseksualci???  

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik

Openradio banner