Izdvojeni Glas

Mislimo li još uvijek da Hrvatska može bolje… sjećamo li se više ,uopće, razloga kurikularnoj reformi

Ili zašto smo najgori đaci u razredu na svjetskim testiranjima?

Može li Hrvatska bolje i mislimo li tako još uvijek? Je li vrijeme za promjene ili smo već odavno zaboravili da smo nešto i htjeli mijenjati? I što, ono, zapravo? ( a mjesec lipanj je bio samo prije pola godine….ma, da, tako to ide s strateški važnim stvarima u ovoj zemlji…razgovaramo o njima na sav glas i na sva usta dva, tri dana, a onda zauvijek zaboravimo i više nikada ni ne spomenemo. Unatoč tome što se, u međuvremenu, aposlutno ništa nije pomaklo s mjesta…)

U 12 mjeseci kretenske 2016., ( za novinare- jedne od Bogom danih godina,), dogodilo se najmanje 12 jednako velikih, jednako kretenskih događaja koji s jednakim pravom zaslužuju titulu kretenizma broj jedan. Od registra izdajnika do eksperimenta s nestranačkim, tehno-menadžerskim premijerom, od čokoladica nakon čije konzumacije prijeti mogućnost da progovorite na ćirilici, do ploče s pozdravom „ZDS“ na ulazu u Jasenovac… Ipak, događaj koji zaslužuje posebno podsjećanje, ali i događaj koji je, da je bilo snage, više demokratskog znanja i zrelosti, jače građanske svijesti i osjećaja za kolektivi-ZAM ali i aktivi-ZAM, mogao stvari i društvenu klimu u zemlji i društvu ozbiljno prodmrati, zašamarati ili bar, malo zaljuljati, zasigurno je „događanje naroda“ prvog dana lipnja. Građanski prosvjed pod nazivom „Hrvatska može bolje“ ili zajednički glas razuma za kurikularnu reformu.

Priča je to koja je, ( e da je sve drugačija i da smo mi, recimo „Švecka“ ili bar neka mala Švecka, poput recimo Danske ili Nizozemske, ili da bar nešto znamo o snazi građanskog bunta, o ulozi civilnog društva kao korektiva, o mogućnostima mijenjanja stvari u vlastitom mikrokozmosu, ali i da nam je bitno da škole budu prostori znanja, da se valorizira kvaliteta, a ne podobnost), mogla i trebala promijeniti puno toga, ali i pokazati kako za ovu zemlju ima nade i kako nam to, možda, jednom, i svima postane jasno.

Ovako, sve je ostalo na buntu i promišljanju nekoliko stotina tisuća glasnih građana i građanki Hrvatske, (dovoljno hrabrih da se suprostave dominantnom jednoumlju, dovoljno informiranih i dovoljno pametnih da ne očekuju od države da se pobrine za njih, ali i dovoljno osviještenih da znaju kako je znanje jedina vrijednost koju ti nitko ne može uzeti), na žalost, ne i dovoljno glasnih da nadjačaju one preostale. I koliko god tih dana nije bilo medija koji o prosvjedu „Hrvatsksa može bolje“ kao i sjajnim revolucionarnim elementima predložene kurikularne reforme, nisu pisali, tako danas, tek šest mjeseci poslije, ali i danas, na kraju još jednog obrazovnog razdoblja školske 2016/2017. priču više nitko ni ne spominje.

A, dogodilo se nije ništa. I promijenilo se nije ništa. Odnosno sve je ostalo isto. Osim što je uklonjen Jokić, smireni genijalac koji imponira znanjem, ali i nastupom. I stigao Glunčić, državni tajnik za obrazovanje koji ne prestaje izvaljivati sumnjive teze poput bisera kako za loš svjetski plasman naših učenika kada je riječ o poznavanju materije osnovnih školskih predmeta i pismenosti uopće, možemo zahvaliti djeci s posebnim potrebama i djeci pripadnicima nacionalnih manjina. Uostalom, kako, pobogu i očekivati da se dogodi nešto ili išta, i kakvu, zapravo, kurikularnu reformu očekivati uz čovjeka koji misli i izjavljuje nešto takvo, ali i čovjeka koji smatra kako  postojeći program po kojem klinci u hrvatskim školama uče nije problematičan? A, problematičan je, itekako..I zna to svatko tko ima iole mozga, jer, napravljen je totalno diletantski i neozbiljno, s ciljem da promovira učenje na pamet, bez naznake multidisciplinarnosti ili suvremenog nastavnog trenda-poticanja praktične primjene znanja…

I kako sada stvari stoje, čini se kako će događanja iz lipnja ostati tek pokušaj, zapravo čak ne ni pokušaj, tek naznaka pokušaja da glas digne manjina među nama, ona šačica nas koja zna kako je znanje  moć, ali i jedina vrijednost koju nam nitko ne može oduzeti. Zbog toga bi znanje, ali i sustav odgoja i obrazovanja, trebalo biti područje od egzistencijalnog interesa svakog društva, tema o čijem bi promišljanju trebali biti uključeni svi-i sgtručnjaci i laici, i roditelji, ali i oni koji će to tek postati, i odgojitelji i bake i djedovi.  Jer,  samo pravilnim transferom znanja, onim važnim za život, a ne za kviz ili križaljku, kao i afirmiranjem vrijednosti poput tolerancije, kulture mira, nenasilja, uvažavanja različitosti, ravnopravnosti među spolovima, dugoročno stvaramo sretne, zadovoljne i uspješne ljude, kreiramo svijet po mjeri djeteta, ali i sustav obrazovnih institucija koje će biti prostor kreativnosti, izazova i zadovoljstva, a ne bauk, stvarajući tako istovremeno i istinsko društvo demokracije.

Jer, društvo u kakvom bi svi željeli živjeti društvo  je kakvo svi zajedno kontinuirano moramo graditi. Samo se tako stvara drugačija Hrvatska, ona koja može bolje. Upravo je to bio i cilj cjelovite kurikularne reforme, sustavne i cjelovite izgradnje novog, drugačijeg, suvremenijeg  nacionalnog školstva, koja je s eksperimentalnom primjenom trebala krenuti već od jeseni. ( na žalost, nije… na žalost, nema ni naznake da ikada hoće..jer, nema ni političke volje..) A, totalno drugačija škola, onakva kakvu smo sanjali tada, mogla je postati naša realnost. Trebalo je tako malo.. Čini se kako još uvijek nismo svjesni da je samo ulaganje u djecu jedino je istinsko ulaganje u budućnost.

I baš zbog toga, u moru drugih događaja kojih se iz godine na izmaku, vrijedi sjetiti, prosvjedni skup „Hrvatska može bolje“, zasigurno je događaj broj jedan. Jer, jedino ponavljanjem, ali i afirmiranjem znanja, moguće je da svi zajedno, kao društvo, ali i kao pojedinci, shvatimo da nam je cjelovita programska reforma školskog sustava, osmišljena prema modelima zemalja koje su nam, u mnogo čemu uzori, itekako potrebna. Donosioci odluka, predstavnici političkih elita na vlasti, to čini se, bar ne tijekom 2016.godine, nisu uspjeli shvatiti. I tako su zauvijek i nepovratno oštetili  ovogodišnju generaciju prvašića, istih onih koje je već od ove jeseni, da je bilo mudrosti i odluke, moglo dočekati znatno rasterećenije gradivo,manje napetosti i stresa. Možda bi, onda i rezultati onog testa na kojem se nismo proslavili, bili značajno bolji? Ili, možda i ne bi, jer nije sve u obrazovnom sustavu, misli naš vrli tajnik… I na kraju krajeva, što će nam, zapravo,  školstvo koje čini sretnog učenika? Ili, recimo školstvo primjenjivo svugdje? U poslu,  životu,  svakodnevnim komunikacijskim i socijalnim vještinama?!  Gluposti! Bolje je imati učenike koji uči napamet, koji ne znaju misliti svojom nego tuđom glavom, koji rade ono što im se kaže i misle misli koje je za njih oblikovao netko drugi…( ma da, bit će super 2017… baš se imamo čemu nadati…)?!