Izdvojeni Glas

Od vjerovanja pagana do običaja starih Rimljana, od radosti rođenja do potrošačkog ludila

Poznato i nepoznato, osobno i globalno…o Božiću

Iako je prije svega najveći i najsretniji katolički blagdan, Božić je, istovremeno, odavno nadrastao svoje isključivo vjersko obilježje, postajući trenutak  globalnog mira i radosti.

Istog onog mira i radosti koje su savršeno iskoristili marketinški magovi, skriveni iza trgovačkih lanaca, tjerajući nas na rastrošnost, -„samo za taj osjećaj“. I, dok smo spremni u ovo vrijeme učiniti sve ne bi li, pošto, poto, uhvatili „christhmas spirit“,( istovremeno svjesniji nego ikada kako je istinski smisao uistinu, koliko god se patetično i izlizano činilo, u malim, i sasvim drugačijim, uglavnom neopipljivim vrijednostima), istovremeno   radimo i sve ono što taj duh poništava.

Diskriminiramo i marginaliziramo druge i drugačije, okrećemo glavu pred zlostavljanima i osiromašenima, jer se nas to ne tiče, trošimo preko svake mjere ono što imamo i ono što nemamo, zadužujući se, jer važno je pokazati se i debelo zagristi u slasti, raskoš i šarene laže kapitalističko potrošačkog mentaliteta, pokorno i skrušeno odlazimo tražiti oprost od Boga, jer sve dok to uradimo jednom godišnje, ali u pravom trenutku, onda kada svi vide, jer čemu, uopće, raditi nešto što neće biti viđeno, ostatak godine možemo raditi što god nas je volja?!, ( jel, po tom prinicipu šljaka institut ispovijedi i katoličanstva?!).  jer i to je način pokazivanja mjere vlastitog „hrvatstva“.

I opet će oni drugi, oni krivovjerni, neprijateljski ateisti ili još gori, „fensi-šmensi“ agnostici, oni koji i malo jesu i malo nisu, i malo bi ovo, a malo bi ono, biti zapravo jedini koji smisao Božića promišljaju na pravi način, ali i uopće, tijekom ostatka godine, žive onako kako propovijeda vjera-u skladu s ultimativnim Kantovim prinicipom morala-ne radi drugome ono što ne bi želio da rade tebi, uvažavajući postojanje i prisustvo svih onih drugih i drugačijih, puštajući ih da žive svojim životom, u skladu s vlastitim uvjerenjima i svjetonazorom. O, liemjerja li ljudskog li ljudskog….

Ipak, sve to nije razlog, da blagujući ( ili ne blagujući, kako vam drago, jer i to bi trebao biti istinski smisao Božića-pustiti i one koji vjeruju i one koji ne vjeruju, da odrade ili odžive to u istoj harmoniji, ne predstavljajući smetnju jedni drugima, zar ne?), uz put nešto o Božiću i naučimo, skupljajući pokoje nepotrebno zrnce mudrosti, jedno od onakvih kakva dobro dođu na tv kvizovima ili u trenutku kada privatni kućni tulum uđe u svoju dosadniju i monotoniju fazu, jedno od onih kakvo je i saznanje o porijeklu središnjeg blagdanskog običaja-kićenja bora.

Jer, pravi je trenutak, dok se ,odbrojavajući sate Badnjaka, u krugu dragih ljudi okupljamo oko drvca okićenog u skladu s našim najvišim osobnim estetskim kriterijima, zapitati se od kada i zašto uopće kitimo bor, ali i saznati kako u povijesti ljudske civilizacije gotovo da i nema običaja koji je aposlutno i sasvim jedinstven i koji porijeklo ne vuče iz istih, zajedničkih izvora. I koliko god smo kao ljudi i kao vjernici međusobno različiti, toliko smo i međusobno slični ( još jedna prava božićna pouka i vrijednost!)

Prva stvar na koju pomislimo na spomen Božića zasigurno je kićenje božićnog drvca i pokloni koje će nas ispod njega dočekati. Božićni pokloni usko su povezani s kršćanskim događajem rođenja Isusa, dana na koji je Isus primio poklone od sveta tri kralja, a koji do danas slavimo kao Božić, što označava umanjenicu od Boga – Isusa Krista.
Za razliku od tradicije božićnog darivanja za koju je jasno kako je preuzeta iz Biblije, shvaćanja zašto kitimo božićno drvce povjesničarima su, zapravo, ostala  nerazjašnjenja do danas. Postoji nekoliko teorija i mitova o tome kada i kako je počeo ovaj običaj , kao i iz kojih ga je razloga kao vlastiti, ali i kao dio slavljenja Isusovog rođenja, usvojila Katolička crkve .

Iako ne postoji izravni link između božićnog drvca i kršćanstva, drvce, točnije bor, kažu znalci, predstavlja vezu između Boga i čovjeka. Ukrašavajući drvce, odajemo počast Bogu, što je običaj koji se uglavnom smatra naslijeđem usvojene poganske tradicije ukrašavanja i štovanja zimzelenog drveća u vrijeme zimskog solsticija.

Rimljani su, osim toga, vjerovali kako u šumama jela obitavaju duhovi te su na novogodišnju noć odlazili da ih obilato darivaju ne bi li ih odobrovoljili.Mlade su jele potom sjekili i donosili ih u domove. Zimzeleno drvo trebalo je tako biti podsjetnik kako će zima proći i opet stići proljeće.Jedna od legendi kaže i kako su ispred pećine u kojoj je rođen Isus rasla tri zimzelena drveta-bor,jela i cedar. Kad je Mesija rođen sva su se drvca zatresla da mu se poklone. Cedar ga je darivao mirišljavim iglicama,bor češerima, a jela koja nije imala darova je zaplakala. Anđeo se tada smilovao i poklonio joj zvijezdu s neba, koja se, od tada, prema vjerovanju, mora postaviti na vrh božićnog drvca.

Drvo, osim toga, predstavlja i ljudsku  prolaznost. Jer, baš poput ljudi i drveće pušta korijenje, dižuće se i rastući u zrak. I baš poput drveća u prirodi, i ljudski je život prolazan. Ni bor nije sasvim slučajan odabir, jer, kako je zimzeleno drveće ravnije, i simbolika je veća. I, koliko god bila riječ o teoriji koja nam daje određena objašnjenja, ni dalje nije sasvim jasno zbog čega drvce, simbol života i prolaznosti, ukrašavamo.

Ono što je poznato je povijesna činjenica koja kaže kako su njemački luterani iz vremena 16.stoljeća bili prvi koji su počeli s tradicijom ukrašavanja božićnog drvca , a s vremenom se običaj proširio i ostatkom svijeta. U Njemačkoj se, u to vrijeme, drvce kitilo isključivo jabukama,sitnim kolačićima i svijećama, potom plodovima prirode i papirom, a onda su se, kroz godine, ukraasi počeli mijenjati, da bi pojavom konzumerizma i životne filozofije utemeljene na potrošnji, važnost bogato okićenog  drvca poprimila današnje razmjere, zadobivajućii simpatije brojnih sljedbenika i u nekršćanskim zemljama. Iako brojni vjernici diljem svijeta prakticiraju kićenje bora kao neizbježan obiteljski običaj za badnju večer, domovina ove božićne tradicije još uvijek nije poznata.

Jedna od legendi govori o engleskom propovjedniku koji je u 7. stoljeću došao u Njemačku propovijedati i naviještati Evanđelje. Kako bi na najbolji način protumačio jedinstvo Svetoga Trojstva, koristio je sortu sjeverne bijele jele trokutastog oblika koja je simbolizirala Trojstvo. Obraćeni su pogani štovali to stablo, a dotad su vjerovali da je to jedna vrsta hrasta.
Druga legenda govori kako  je sam Martin Luther ukrasio božićno drvce početkom 16. stoljeća svjećicama, dok je u srednjem vijeku u nekim dijelovima Europe postojao običaj priređivanja predstave o raju u crkvama za vrijeme Božića, tijekom koje bi se na stablo vješale jabuke kao simbol spoznaje dobra i zla prema biblijskoj priči o Adamu i Evi. Mnogi vjeruju kako se pravi razlog kićenja bora na Badnjak krije u rimskoj povijesti. Prema ostavštini rimskih pisaca Rimljani su kao i u svemu uvijek pretjerivali, pa su tako kitili sva drvca koja su našli za vrijeme slavljenja rođenja boga Sunca. Taj se običaj proširio na sve zemlje koje su Rimljani osvojili, a smatra se kako se svidio i katoličkoj Crkvi koja je ovim običajem počela svetkovati Krista.
U našoj zemlji običaj kićenja bora prisutan je od sredine 19. stoljeća, a pojavio se kao posljedica njemačkog utjecaja. Ipak, neki od oblika kićenja postojao je i puno prije, od vremenna kada su se domovi  ukrašavali zelenilom, cvijećem i plodovima na Badnjak. U početku su se za ukrašavanje koristila isključivo bjelogorična stabla, uglavnom voćke, a od kako su u modu ušli borovi, stigli su i ukrasi od papira, ali i razne slastice pozlaćene orasima i lješnjacima. Vjernici u Hrvatskoj, ali  i drugim katoličkim zemljama bor vrlo često kite i svijećama, što je naslijeđe običaja iz vremena Rimskog carstva u kojem su svijeće simbolizirale nadu i božanstvo. 

Oni boljeg materijalnog statusa imali su čak i posebne figurice kojima su kitili drvca, a s godinama, raskošna drvca bogato ukrašena kuglicama i lampicama postala su obavezan i nezaobilazan dio božićnog drvca u svim kućanstvima. Ispod drvca, posebno u ruralnim sredinama, redovno su se stavljale i jaslice, najčešće izrađene od drva, koje oslikavaju Isusovo rođenje u štalici. Najstarije hrvatske jaslice nalaze se na otočiću Košljunu kraj otoka Krka, a potječu iz 17. stoljeća, dok se godišnje u Hrvatskoj proizvede otprilike 500 tisuća božićnih drvca.

Iako je svima dobro poznato kada se bor kiti, mnogima je još uvijek nejasno kada i u kom trenutku bor, zapravo treba pospremiti. Iako ga mnogi okite i nekoliko dana prije Badnjaka i drže ga kraće nego li bi trebali, katolička prvila kažu kako bi bor trebalo kititi na Badnjak i držati ga okićenog sve do nedjelje nakon blagdana Sveta tri kralja ili Bogojavljenja, bez obzira na početak pravoslavnog Božića.