Izdvojeni Glas

„U svakom porazu ja sam video deo slobode, i kad je gotovo za mene znaj, tek tad je počelo…“

Priča o dječaku iz vode ( 5.studenoga 1994.-5.studenoga 2016.)

Ja tebi čitam zadnje slovo.Ja Tebi, a ko meni!? Sada si otišao da bi se negde rodio. Zvuk, snaga i energija! Ti čuješ sad! Rastanak i ponovni sastanak. Puno ljubavi je zauvek otišlo s Tobom. To što se sada ne vidimo, ne znači da nismo zajedno. Ovde su ljudi da Te isprate, Tvoji ljudi. Neka bude lepo, neka bude istinito, neka se čuje. Samo jedan put vodi do pravde. Kao što su i sve reči bile na Tvojoj strani ... I vetar i zemlja i dah ... Neka ovo bude dosta, neka ovo bude sa merom. Vidimo se svi!“.

Riječi su ovo, kojima se od najkarizmatičnijeg glazbenika ovih prostora, 5.studenoga 1994., prije 22 godine ( kad već?)  oprostio prijatelj,  frontmen i lider Partibrejkersa,Zoran Kostić Cane, ispraćajući na posljednje putovanje jednog od najvećih. Bezvremenskog glazbenog revolucionara, čarobnjaka stiha, dječaka iz vode,  rock heroja, borca protiv ratnog bezumlja. Jer, nikada prije i nikada poslije, u glazbenom smislu, nismo imali ono što smo imali s Ekatarinom Velikom. I Milanom Mladenovićem, najvećim….

Jer, i puno prije nego li se, isuviše rano, tek u 36.oj, zauvijek pozdravio sa svijetom,  Milan je bio materijal za legendu. Glazbenik i poeta sasvim posebne priče. Umjetnik koji nije bio poput drugih, ostalih, poput većine.Pjesnička duša, pustolov duhom, istražitelj nepoznatog, dokaz kako je i ovdje „jednom, postojao arhetipski junak modernog rocka, čovjek koji se odvažio živjeti , raditi i stvarati drugačije.“Slično je i danas, 22 godine kasnije, jer kada govorimo o Ekatarini Velikoj i Milanu Mladenoviću, govorimo o legendi i kultu koji je, s godinama, sve jači. Jer, po njemu se nazivaju ulice, pišu knjige, snimaju filmovi. Žalosna je tek činjenica što je i u Milanovom slučaju, kao i toliko puta ranije,  društvo svoje najbriljantnije pojedince prepoznalo tek onda kada su zauvijek sišli s pozornice. Kako one glazbene, tako i one životne. Na sreću, iako su kreativne 80-te, to čudesno dobro vrijeme odrastanja, ali i vrijeme kada je Ekatarina bila najveća i najjača, odavno iza nas, Mladenovićevu sasvim posebnu, ali i sasvim osobnu poetiku, prepoznaju i neki novi klinci. Možda stoga, što njegove note, glas koji je zračio čistom ljudskosti, ali i iskonski krik tekstova, čini se, ne gube sjaj. Gađajući i dalje točno u metu, „koja je u slučaju EKV-a oduvijek bila srce.“

Tko je zapravo bio Milan Mladenović, dječak iz vode, princ rock and rolla, beogradski frajer kojeg su na poseban način voljele žene, pjesnik i umjetnik, ostarjeli filozof, ali i naivni  klinac, alfa i omega najvećeg benda ovih prostora?  Aleksandar Žikić, jedan od poznatijih i relevantnijih rock kritičara ex yu prostora, ali i autor biografije „Mesto u mećavi“ posvećene liku i djelu Mladenovića, kaže slijedeće: „nema nikakve sumnje da je mjesto Miladenovića i svih njegovih bendova ( za one koji nisu imali tu sreću odrastati otkrivajući rock and roll tijekom 80-tih spomenimo kako su prije Ekatarine u Milanovom glazbeno poetskom životu postojali jednako kultni bendovi Limunovo drvo i Šarlo Akrobata), a prije svega Ekatarine Velike, u samom vrhu povijesti jugoslavenske scene, ali i na poziciji izdvojenoj od svih drugih.Milan je bio čovjek kojem je uspjelo nešto što je i u svijetu vrlo rijetko:ne odstupajući ni najmanje od osobnih, ljudskih i umjetničkih kriterija, okupio je oko sebe zapanjujuće velik broj ljudi-ne treba zaboraviti da je riječ o relativno hermetičnom, svakako vrlo kompleksnom glazbeno-poetskom konceptu-koji su ga poštovali, vjerovali mu i voljeli ga. I mada sve što je radio nema podjednaku umjetničku vrijednost, istinska djelotvornost njegove posvećenosti i kreativne nepotkupljivosti ne može se dovesti u pitanje.Osim toga, da je kojim slučajem na put slave krenuo iz Manchestera ili recimo Seattlea, Milan Mladenović odavno bi bio zvijezda svjetskih razmjera.“

Baš onako kao što je i bend koji ga je u osobnom ali i umjetničkom smislu najviše i najbolje definirao, odavno zadovoljio sve kriterije da ga se zove mitskim.Zanimljivo, jer sve ono što je radila Ekatarina, definitivno nije bilo za široke narodne mase. Ni u glazbenom, ni u estetskom, ni u poetskom smislu. I sva sreća da je tako. Ostaje tek pitanje je li snaga benda u snazi frontmena ili je potrebno spojiti više elemenata? I je li za kultni status benda nad bendovima i danas, više od dva desetljeća kasnije, zaslužna tragična sudbina svih njegovih članova, snaga glazbe koja ostaje trajna inspiracija mnogima, ili prije svega Milanova karizma, ali i sofisticirani, proročanski stihovi natopljeni boli, težinom, emocijama, vječnom i iskonskom potrebom za slobodom i rock and rollom?

Koju god varijantu prihvatili, činjenica je kako je frontmen Ekatarine u pravom smislu te riječi, bio klinac Jugoslavije. Dijete iz mješovitog braka, onog klasičnog, najčešćeg, ali i na ovakvim prokletim prostorima, najnezgodnijeg-majke Hrvatice i oca Srbina, Titov pionir rođen u Zagrebu, tinejdžer koji je odrastao u Sarajevu, omladinac koji je prve „žurke“ uz gitaru doživio u Beogradu.

 

O samome sebi jednom je prilikom, sada već davne 1986., za tada čuveni glazbeni časopis „Rock“ Milan rekao: „najprije sam imao Limunovo drvo. Bio Šarlo.Sa svojom novosadskom vezom-Rexom, ponekad nešto i snimio.Producirao „Gustafe i njegove dobre duhove.Pokušao da glumim, ali sviranje mi je išlo puno bolje.Jedno sam vrijeme stršno volio Joni Mitchell, njen me je slika gledala sa zida i bio sam godinama zaljubljen u nju. Kad sam bio klinac, glazbeno sam strašno volio Kornelija Kovača.Mislio sam da radi strašno pametne stvari. Poslije toga sam volio ove iz Deep Purplea sve zajedno, ali uvijek mi je nešto smetalo. Na primjer, volio sam Roberta Planta, ali mi je smetalo što stalno urla, što malo ne proba pjevati na drugačiji način. Pa sam volio i Led Zeppelin, ali nisam volio kako Jimmy Page svira gitaru.Meni je bio draži Jeff Beck. Jedno sam vrijeme bio lud za Stranglersima.. I koliko god silno želio nečemu pripadati, shvatio sam kako ova naša sredina za tako nešto nije uopće zahvalna. Kod nas je smiješno kad si punker, kad se označiš kao taj i taj, pripadam toj vrsti, slušam to, čitam ovo i ovo-to je smiješno, i brzo sam ukapirao-glupost. Na sreću, nikada nisam bio toliko nezadovoljan sobom da poželim da sam netko drugi. Što ne znači da nisam nezadovoljan. Ali, to je neko drugačije nezadovoljstvo…“

 

Ono koje je uz bol, kao i zauvijek izgubljene osobine poput časti, iskrenosti, poštenja i ljudskosti bilo motiv gotovo svih njegovih pjesama. Uz vječnu potragu za smislom, mirom i slobodom. U tim i takvim okolnostima, nezaboravljajući  snagu proročanskog u Milanovim stihovima, i danas, 20-ak godina poslije, glazba benda većeg od života, većeg od država i od naroda,  zvuči istovremeno energično, ali i transcendentno. I daje nam odgovor na pitanje što je bilo prvo, ali i tko je tu koga učinio legendama. U svakom slučaju, Milana ne bi bilo bez benda, kao što ni benda ne bi bilo bez Milana. Jer, najveća snaga Ekatarine Velike, ( napisao je izvjesni rock kritičar, čovjek koji se u ovim prostorima, unatoč mojoj aposlutnoj i vječnoj odanosti bendu, ipak snalazi ponešto bolje od mene) bila je to što su predstavljali cjelinu. Cjelinu koja je mnogo više od puke sume dijelova. Zvučali su kao bend koji radi na svojim pjesmama i zajedničkom zvuku, onom koji je, prije svega, bio plod njihove međusobne sinergije, ali i vrhunske uvježbanosti koju prati komunikacija između glazbenika. I mada se takvo što, koji put, možda i  može „potrefiti“slučajno, do te mjere razraditi je, moguće je tek dugim probama, ali i životnom posvećenosti rock and rollu.

 Zbog svega toga, ali i Milanove iznimne poetike koja je, bila i ostala i početak i kraj benda, priča o dječaku iz vode priča je i o Ekatarini Velikoj. Priča o bendu koji daje vjeru svima onima zgroženima barbarstvom, pulsirajućom mržnjom i bezakonjem, svim onima koji, u nesretnim vremenima, tražeći sami sebe, traže čast,  iskrenost i ljudskost. Jer i u najgorem paklu postoji nada za koju je vrijedno boriti se.

I možda je upravo to razlog zbog kojeg je Ekatarina ne samo velika, nego i mitska .Jer,

 sve ono zapisano stihom, moćno uglazbljeno, otpjevano krikom, zvuči poput svojevrsnog testamenta, sasvim posebne i sasvim osobne poruke nekim novim klincima, ali i istine koju je Milan, do kraja i svim svojim bićem, živio. Jer, „vjera i istinski humanizam možda i mogu, tek na trenutak, izgubiti pokoju bitku, ali rat protiv primitivizma, bahatluka, divljaštva i industrije nejednakosti, sigurno dobivaju. „ Na kraju krajeva, „ u svakom porazu ja sam video deo slobode, i kad je gotovo za mene znaj, tek tad je počelo…“

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik