Gaudeamus

Što je medijska pismenost...

 ili zašto više nema crtića u 19.15, pa trk na spavanje?

Možemo mi do sutra  i do mile volje, afektirajući i preseravajući se, ( jel ovo potrebno cenzurirati ili može proći i u ovom obliku ukoliko je u svrhu teksta?) , koristeći pri tom bespuća internet prostora. Zatrpavajući facebook kojekakvim prepisanim mudrolijama Umberta Eca ili, u posljednje vrijeme posebno popularnog, Ive Andrića, bez da smo prije toga ijedno njihovo djelo pročitali,  glumiti naciju educiranih, načitanih i dobro informiranih pojedinaca, kada će nas stvarnost i statistika vrlo brzo demantirati. Ali, virtualni su svijet i život, na žalost, odavno postali puno relevantniji od onog stvarnog, ružnog i tužnog, na rubu egzistencijalnog minimuma, kakvim živimo.

Osim toga, i facebook danas,  kao nekada davno „tarabe na kojima je pisalo sve što trebate znati“, čini se, trpi sve. I dok  mi, pred ostatkom svijeta, citirajući onu čuvenu „Dođu vremena kad pamet zašuti, budala progovori....“ glumimo da smo odrastali na književnim klasicima i kako i sada, u trenutku dokolice, između „čeprkanja po bašči“ i „tračanja sa susjedom“ , najviše uživamo u opusu Krleže, Prousta i autora sličnog „lakog štiva“, brojke i navike, brzo nas poklope. A, one kažu kako prosječni građanin Hrvatske, u najboljem slučaju, godišnje, per capita, što će reći- po glavi, pročita jednu do dvije knjige. Stvari nisu puno bolje, a bome, ni puno pametnije, ni kada je riječ o medijskim sadržajima koji nas najviše zanimaju,  i koji se uglavnom odnose na Farme, „Veliku braću“ , „Shoping kraljicu“ i slična debilno-voajerska izdanja.

I baš zbog toga, uz sve glasnije i sve snažnije kampanje koje za cilj imaju afirmaciju knjige i čitanja, neophodno nam je i što hitnije potrebno i medijsko opismenjavanje. Jer, unatoč opće raširenom uvjerenju, višesatno hodočašćenje face-u,  redovno praćenje televizijskih sapunica, ali i najnovijih tema u sve brojnijim „show-biz“ časopisima-ne čini nas načitanima niti medijski pismenima. A, živjeti u izrazito medijskom vremenu i biti medijski nepismen, složit ćete se, svojevrstan je apsurd..Što je, zapravo, ta, toliko spominjana medijska pismenost,koja je uloga suvremenih medija i koliko i u kojoj mjeri mediji utječu na stavove, mišljenje, znanje, ali i ponašanje mladih? Pitanja su to, na koja više nego ikada ranije, valja pronaći odgovore, posebno znamo li da, osim što svijet i zbilju percipiramo osobnim životnim iskustvom, gotovo 90 posto našeg današnjeg znanja utemeljeno je upravo na informacijama dostupnim kroz medije.

Nema sumnje da su mediji iznimno važno i moćno oužje, ili, ako vam je tako draže, sredstvo, instrument prenošenja poruka.Pred njima je nemoguće zatvoriti oči i uši, ne živjeti s njima ili ih, tek, ignorirati. I koliko god u svojoj srži bili pozitivni jer razvijaju intelekt, emocije, mišljenje, informiraju i educiraju, potiču znatiželju, motiviraju, intenzivno upućuju na pozitivne vrijednosti, poput recimo multikulturalnosti, mediji imaju i svoju drugu stranu, ono manje pozitivno naličje koje, naročito kod mladih, potiče fizičko i psihičko nasilje, kriminalne radnje, širenje pornografije, stvaranje otuđenosti, pasivizacije i površnost . Osim toga, tu je i  posebno opasna strana medija, ona kojoj u posljednje vrijeme, vodeći se isključivo zaradom i komercijalnom opravdanošću, pa potom i nametanjem nove svjetonazorske i ideološke paradigme, ( medijske istine, prema onoj čuvenoj mačka Garfielda koji kaže kako je sve što je na televiziji- istina ) svjedočimo na dnevnoj bazi.

I, koliko god se uloga medija posljednjih desetljeća promijenila, jer radio i televizija odavno više nisu jedini prozor u svijet i do informacija možemo doći na bezbroj drugih, drugačijih, pa možda i kvalitetnijih načina, mediji bi, ( iskreno se nadam i želim vjerovati kako slično razmišljaju svi pravi, veliki novinari) uvijek, u svakom političkom sustavu, u svakom društvenom trenutku, na prvom mjestu trebali biti u službi istine, pravde, mira, tolerancije i solidarnosti-kako u informativnim sadržajima, tako i u onim umjetničkim, obrazovnim, dokumentarnim, pa i zabavnim. Mediji bi, osim toga, informirajući, educirajući, ali i zabavljajući, trebali, i te kako, voditi računa o moralnim vrijednostima, o razvoju i napretku društva,  ali i poštivati integritet i dostojanstvo svakog svog gledatelja. Postajući svjesni negativnih, ali i pozitivnih strana medija, učeći se, pri tom, pametnoj i racionalnoj selekciji dostupnih sadržaja, već smo, možda i nesvjesno, napravili prvi, ali i najvažniji korak u osobnom medijskom opismenjavanju. Korak je to, kojemu, istovremeno, obavezno moramo podučiti mlade konzumente medijskih sadržaja, one koji internetu ili televizijskom programu danas pristupaju gotovo apsolutno nekritički, gutajući sve što im se servira, vjerujući kako je iluzija koju im mediji vješto podmeću, stvarna slika života, nesvjesni kako umjesto savjesnih i odgovornih građana postaju bezlični potrošači bezvrijednih ( ali vrlo često i opasnih) sadržaja, pasivnog duha, umrtvljenog uma, bez potrebe za osobnim djelovanjem.

Pri tome je posebno pažnju potrebno usmjeriti na političku i svjetonazorsku manipulaciju kojom se mediji u posljednje vrijeme, sve agresivnije služe.Jer, kao izravan produžetak vlasti, mediji svjesno manipuliraju i našim vrijednosnim sustavom i svjetonazorom, indoktrinirajući nas, ali i čineći opsjednutima određenim idejama. Usvajanje osnova medijske pismenosti, nikako ne zbnači prestati biti konzument medijskih sadržaja, nego samo, u svakom trenutku, postati svjestan onoga pozitivnog, ali i onoga negativnog što korz medije dobivamo. A, negativna strana svakako je i jezična nekultura, jer, mediji su, sada je to, itekako, jasno svima, polako, ali sigurno, potisnuli knjigu i sjajnu naviku čitanja, globalno nas pretvarajući u pojedince nesposobne izraziti se i pismeno i usmeno. Zabrinjavajuće je, osim toga, i što većina medija, ( čast izuzecima, onima već spomenutima koji vjeruju u edukativnu ulogu medija), svjesno ili nesvjesno, afirmira jezičnu nekulturu, grubo kršeći pravila standardnog jezika, koristeći dijalektizme, žargonizme, vulgarizme, kratice, tuđice, pa i potpune izmišljenice  ( op.a.-termin je za potrebe teksta-izmišljen, ali jasno vam je o čemu govorim). I, iako nisam zagovornica takozvanog jezičnog purizma i čistoće pod svaku cijenu ( jer, ljepota jezika je upravo u njegovom živom tkivu, sposobnosti i mogućnosti razvijanja i mijenjanja, kao i prilagođavanja suvremenom trenutku), ovakva medijski promovirana jezična nekultura, dugoročno će, najprije nagrditi, a onda i potpuno potisnuti hrvatski jezik iz upotrebe, što hrvatskim medijima ne bi trebalo biti u interesu.Na kraju krajeva, tu je i opsjednutost zabavom, posebno negativna strana suvremenih medija. Jer, ako nije zabavan, medijski sadržaj nitko neće gledati, slušati, ili, u konačnici, kupiti.

Svjesni negativnog, puno ćemo lakše znati prepoznati ono pozitivno što mediji , itekako, donose, a to su, na prvom mjestu, informiranost i educiranost dakle, odgoj i obrazovanje.Jer, jedino poznavanje medija, njihove uloge i funkcije, osigurava njihovo razumijevanje, te na kraju i pravilnu primjenu i tumačenje. Stoga nam je neophodna medijska edukacija. Roditelja, nastavnika, odgojitelja. Neophodna nam je i stalna rasprava i trajan dijalog o medijima, ali i kvalitetno osmišljen nastavni predmet zvan medijska kultura. Jer, samo ćemo tako postati medijski pismeni, ali i naučiti od medija uzeti ono što nam je najpotrebnije, pristupajući tome kritički, razmišljajući o „.konzumiranom“. Osim toga, samo će tako nestati i vječni strah pojedinih roditelja od loših medijskih utjecaja kojima su izloženi njihovi klinci. A, onda će, možda,i svijet i društvena zbilja kojom smo okruženi, postati drugačija. Pomno probrana, s vrijednim sadržajima i novim, korisnim spoznajama. Uostalom, i vatra je, nekada davno, prije nego li smo je naučili ukrotiti i uzeti ono najbolje od nje, čovjeku bila neprijatelj.

PS/ Gdje su sad ona sjajna, davno prohujala vremena, kada je televizor zauzimao počasno mjesto u dnevnom boravku ( i samo tamo), kada su nas starci brzinom munje, u trenutku čim se pojavi scena seksa ili nasilja, tjerali po nešto važno u kuhinju,  i kada se jako dobro znalo da se nakon crtića u 19.15. ide na spavanje, bez raspravljanja?

Facebook