Gaudeamus

Prvo Oni pa onda mi.

Ili zašto nam je potrebno  više od dva sata likovne kulture

likovni

Likovna kultura, ili kako mi to volimo zvati samo „ likovni,“ najmanje je važna stavka u nacionalnom obrazovanju .Zašto? Bit će, valjda, ( a, s novim je kurikulumom to i potvrđeno), zato, što, pored onog materinjeg , odnosno, 'rvackog, za likovnost, a kamoli za kulturu, na našim prostorima nema mjesta.

Vjerujem kako nitko od nas u osnovnoj školi, a svakako ne u nižim razredima, nije razmišljao na koji način, zapravo, fukcionira sustav obrazovanja i otkud onima koji o tome odlučuju, sve te silne, umne i manje umne ideje oko organizacije nastave. I, s pravom nas nije bilo briga izašto drugo osim za travnjak i šutanje lopte pod svakim odmorom. No, uhvatite li se ,sada, kao odrasla i, nadam se, zrela, razvijena osoba u koštac s pitanjem obrazovanja, sigurno ćete imati brojnih pitanja na koja, uglavnom,nikada nećete dobiti odgovor,  jer sve se  odvija onako kako „treba“, onako kako je„ispravno“i kako to rade „oni“ .

A, situacija izgleda, od prilike ovako. Satnica nam je ista već godinama, hrvatski jezik se sluša pet puta tjedno, matematika isto toliko, a oni manje važni predmeti, ( i tko, zapravo, odlučuje o tome koji su to manje važni predmeti?), poput, recimo likovne kultura, od kako je svijeta i vijeka, na ovim se prostorima slučaju,  jedva dva puta tjedno.  Pretpostavljam da je tome tako jer nas matematika i hrvatski jezik kao, bit će?. predmeti budućnosti, tjeraju naprijed, ali i uče kako učiti. Ili je, jednostavno, stvar u liniji manjeg otpora? I čemu, uostalom, razmišljati i promišljati o kreativnosti i suvremenijim i drugačijim metodama učenja, koje, k tome, i znanstveno dokazano, efikasnije potiču razvoj ideja, pa tako, valjda, i razvoj društva, kad nam je i ovako dobro?. Uostalom, zar nisu na takvom obrascu i takvoj satnici odrastale generacije? I što im fali? E, malo morgen, gospodo...Jer, bez kreativnosti i novih, vremenu prilagođenih metoda učenja, polako, ali sigurno, tonemo u ponor kojem se ne vidi kraja.

Otkrit ću vam tajnu koju Finci znaju već jako dugo, a istinski je jedostavna i valjda zato i toliko briljantna . Dakle, naše oči su najosjetljiviji organ pa, tako, bezobrazno ću ustvrditi, i najvrijednije osjetilo koje posjedujemo. Pomoću oka, odnosno vida, upijamo informacije iz okoliša, te ih spremamo ili  u neki hladni kutak mozga ili negdje bliže svijesti, ovisno o tome koliko nam je informacija važna ili nevažna. Registrirajući tako, ili ne registrirajući, određeni predmet, pojavu ili čovjeka, isti će ostati „spremljen“, u nekoj moždanoj ladici i mi ćemo biti sposobni prepoznati ga,  dođemo li ponovno s njim u doticaj .. Svjesno ili nesvjesno, kada je riječ o korištenju svih osjetila, djeca su istinski maheri, mali čarobnjaci koji osjetila, pa tako i ono vida, koriste gotovo savršeno i ništa im ne može promaknuti. Pitate li se čemu ovaj slikoviti uvod, i kakve veze ima s maloprije spomenutim Fincima, strpite se još malo, pa zaključite sami. Ili se zapitajte jesu li, Finci kao nacija , možda, toliko  ispred nas, i stoga što imaju najviše sati likovne kulture u Europi, ili su samo bili dovoljno pametni, pa promijenili ustaljene obrasce i nastavu odlučili učiniti zanimljivom? Čuj ti gluposti-zanimljiva nastava? Gdje to ima?

Hajmo opet krenuti od samih sebe i prisjetiti se jesu li nam knjige s hrpom gusto ispisanih slova u riječi i rečenice bile privlačnije od knjiga sa slikama? Pretpostavljam da je odgovor negativan,  jer takav nas  ritam, a zna to i znanost,  vizualno umara. Usporedimo li slike s djecom ili obrnuto, možemo im  pridodati najmanje jednu zajedničku osobinu, a to je zaigranost. Svaka slika ne samo da je zaigranija od hrpetine slova, nego zasigurno i govori tisuće riječi. Svakako, treba pri tom uzeti u obzir i razlike među nama, pa znati kako će jedno dijete u slici pronaći spomentih tisuću riječi, dok će, drugo, istovremeno, možda iz slike pročitati njih tek nekoliko stotina.  Namjerno kažem „pročitati“ , jer okom iščitavamo informacije iz slike i interpretiramo ih na vlastiti način, onako kako smo infomaciju osobno doživjeli, pod uvjetom, dakako, da je na nas, ostavila ikakav dojam. Zaključimo- svaki trenutak proveden ispred jedne od tih i takvih „zaigranih“ slika, dokazano nas potiče na kreativno razmišljanje, a potom i na pokušaj vlastite kreacije. Jer, s razmišljanjem se razvija i ideja.

Ovo je samo jedan od brojnih primjera kako je od malih nogu moguće razvijati kreativnost,  bez biflanja „nebitnih“ stvari napamet. Jer, kada djetetu dozvolite da se izrazi kroz vlastitu maštu,  ono će „pucati“ od ideja i neće prestati razmišljati produktivno.  Slažem se kako je sve ono što nas uče u školama podjednako važno i kako svemu treba pokloniti jednaku pažnju, ali, na žalost,  naš obrazovni sustav, čini se, ne fukcionira po tom principu. Nije li, stoga, samo malo nepravedno da jedan predmet slušamo pet sati tjedno, a drugi samo dva?  I, razmišljamo li, uopće, kako bi ono naučeno i usvojeno u školi, trebalo postati i naša trajna stečevina?Poput, recimo, učenja s razumijevanjem, umjesto uobičajenog natrpavanja hrpetinom informacija od kojih ćemo koristi imati samo kad treba uspješno napisati test, a onda, ponovno sve zaboraviti?  Možda je, krajnje vrijeme, da nacionalni obrazovni sustav dozvoli klincima da tijekom školovanja nauče razvijati  vlastitu kreativnost, ali i pokažu ono što znaju na moderniji ili bar, na manje konvencionalan način. Uostalom, nisu ni sva djeca dovoljno otvorena da jasno i artikulirano mogu govoriti o naučenom i možda je nekome  lakše izraziti se na papiru ili, gle sad revolucionarne ideje??!, na komadu glinamola.? I pustimo pri tom i činjenicu kako umjetnost djeluje iscjeljujuće, poput psihoterapije. Potrebno je jedino pravilno pedagoško usmjeravanje. Ali, to, bit će, zahtijeva trud i osobno posvećivanje svakom od učenika.

U svakom slučaju, važno je shvatiti slijedeće- ne razvijajući i zanemarujući kreativnost, izgubit ćemo potrebu i govorenja o kulturi.Ne onoj osobnoj, iz bon-tona, nego onoj puno važnijoj, onoj koja bi nas trebala naučiti kreativnosti i stvaranju ideja. A, ostanemo li bez kreativaca i ljudi s idejama, ostajemo i bez karte za bolju budućnost. Mislite li i dalje kako su dva školska sata likovne kulture dovoljna ?

Facebook