Gaudeamus

Uz rođendan Marlene Dietrich ( 27.prosinca 1901.-6.svibnja 1992.)

„Čak i da nije imala ništa više osim glasa, njime bi vam, zasigurno, slomila srce.“

 

Da je živa, danas bi proslavila 115.rođendan. I mada se sa svjetlima pozornice i platnima Holivuda oprostila već odavno, Marlene Dietrich, čuvena Lola u „Plavom anđelu“ i dalje jednako fascinira svijet.

Zbog čega je nedavno proglašena najvećom ženom 20.stoljeća Rođena je kao Maria Magdalena Dietrich 27. prosinca 1901. otmjenoj četvrti Berlina. Majka joj je bila iz imućne obitelji koja je posjedovala urarsku tvrtku, a otac- policijski poručnik.  U krugu obitelji zvali su je Lena ili Lene, što se izgovaralo Lej-ne, zbog čega je, već s 11 godina, spojivši svojaa dva imena, osmislila i ime pod kojim će je poznavati svijet- Marlene.

Od 1906. do 1918. , kaže biografija, pohađala je školu za djevojke Auguste Victoria, u kojoj je učila violinu, te se kao  tinejdžerica zainteresirala za kazalište i poeziju . Nakon ozljede ručnog zloba, zauvijek je morala odustati od namjere da postane koncertna violinistica.S tek 20. violinu je odlučila zamijeniti glumom. Nakon što je primljena u klasu redatelja Bertholda Helda, aktivno je počela glumiti u predstavama nakon čega su vrlo brzo nastupile i filmske uloge, poput one u filmu „Tragedija ljubavi“. Upravo se na setu snimanja filma Dietrich zaljubila u Rudolfa Siebera za kojeg se kasnije udala te 1924. godine rodila kćer. Vrata svjetske slave mladoj je glumici otvorilo poznanstvo s redateljem Josephom von Sternbergom koji ju je ugledao u predstavi „Dvije leptir-mašne“ i već sljedeći dan ponudio glavnu ulogu u filmu „Plavi anđeo“. Marlene je potpisala ugovor sa studijom „UFA“ i počela sa snimanjima, glumeći  Lola-Lolu, hrabru i senzualnu žena koja je zavodila čitavim tijelom. Takvoj ljepoti nije mogao odoljeti ni redatelj, pa je ubrzo uslijedila i strastvena ljubavna veza. Unatoč neodoljivom izgledu i neospornom talentu, rukovoditelji studija u fazi postprodukcije,  odbili su joj produžiti ugovor ,pozivajući se na njenu, navodno neprimjerenu i vulgarnu glumu. No, film „Plavi anđeo“ unatoč tome, postao je mega popularan, zbog čega ga mnogi kritičari i danas smatraju „prvim remek-djelo svjetske kinematografije“.

 

Pravu svjetsku slavu Dietrich postiže filmom „Maroko“ u kojem je glumila s Garyjem Cooperom i Adolpheom Menjouom, filmom kojim ju je njen matični studio-.Paramount pictures, namjeravao promovirati kao njemački odgovor na mGM-ovu švedsku senzaciju Gretu Garbo, ali i filmom koji  joj je donio jedinu nominaciju za Oscara unatoč tome što je u to vrijeme još uvijek jako slabo govorila engleski i  tekst izgovarala uglavnom fonetski . U Hollywoodu, von Sternberg je za Marlene Dietrich vrlo uspješno kreirao imidž fatalne žene, koji je zadržala do kraja života, ohrabrivao je da smršavi i intezivno je učio glumi. Ona je u njega, za uzvrat, imala puno povrenje i bila  voljnja pratiti redateljev autoritarni stil rada.Ključni dio ukupnog dojma tadašnjeg zvjezdanog statusa Marlene Dietrich stvorila je upravo von Sternbergova izuzetna vještina rasvjete i fotografije, korištenjem svjetla i sjene, uključujući i efekte svjetla kroz veo ili žaluzine koji u kombinaciji s minucioznom pažnjom posvećenom svim aspektima scenskog dizajna i kostima, taj niz filmova čine među vizualno najstiliziranijim u povijesti filma.

Kritičari i dalje raspravljaju koliko je to bila zasluga von Sternberga, a koliko Marlene Dietrich, no većina se slaže kako ni jedno ni drugo nikada više nisu dostigli takav vrhunac umjetničkog izraza. Ipak, von Sternbergova škola i stil, vrlo su brzo od Marlene učinili itekako poželjnu zvijezdu, dodajući njenoj prirodnoj i jedinstvenoj karizmi, i titulu jedne od najpoznatijih glumica svijeta. Lijepa, pametna, uvijek s cigaretom u rukama, svjesno je promovirala imidž tajanstvene, misteriozne strankinje, čemu su, itekako, pomogli i nebrojeni ljubavnici koje je, kako je pisao tadašnji žuti tisak, mijenjala poput rukavica…Kenneth Tynan njen je glas nazvao "trećom dimenzijom", a  Ernest Hemingway je smatrao da "čak i ako ne bi imala ništa više osim glasa, mogla bi vam njime slomiti srce“. Veliki engleski dramatičar Noel Coward, i njen bliski prijatelj, o Marlene je izjavio: „Mogla je biti najveća žena našeg doba, ali nažalost, intelekt rijetko krasi žene“. I mada će je svijet zauvijek, uglavnom, pamtiti kao senzualnu izvođačicu „Lili Marlen“, (njemačke ljubavne pjesme koja je postala popularna tijekom drugog svjetskog rata), dovodeći je tako neizravno, ne znajući, i u vezu s nacistima, Marlene Dietrich, bila je zakleta anti-nacistkinja, žena poznata po snažnim političkim uvjerenjima i izjavama. U intervjuima, izjavila je da su ju kontaktirali predstavnici nacističke stranke, nudeći joj povratak u Njemačku, što je ona glatko odbila, postajući državljankom SAD-a, nakon čega iz Hiterove Njemačke stiže zabrana prikazivanja njenih filmova.Bila je i jedna od prvih zvijezda koje su plasirale ratne obveznice, ali i jedna od rijetkih Njemica koje su nastupale pred savezničkim vojnicima na ratištu.. Na pitanja zašto je to učinila, unatoč očitoj opasnosti njemačkih prvih linija na samo nekoliko kilometara udaljenosti, odgovorila bi, "aus Anstand" — "iz pristojnosti.

 

Godine 1979. Dietrich je slomila kuk nakon čega se pokretala isključivo pomoću invalidskih kolica, a njen je trosobni stan u Parizu plaćala lokalna vlast. Umrla je 6. svibnja 1992. u dobi od 90 godina. Na misi u pariškoj crkvi njen je lijes bio prekriven francuskom zastavom, a potom su ga prekrivenog američkom zastavom, odnijeli u Berlin na groblje gdje je pokopana i njena majka. U Berlinu su lijes prekrili zastavom Ujedinjene Njemačke. Jer, Marlene nije pripadala niti jednoj zemlji. Pripadala je cijelom svijetu.

Facebook