Gaudeamus

Razgovor sa Sanjom Sarnavnkom, predsjednicom udruge B.a.B.e

Kako je bilo biti žena u 2016.godini? 

Nazivalo ih se štracama i drugotnima, dovodilo u pitanje njihovo pravo na izbor, ali i vlastito tijelo, uporno „trpalo“ u patrijarhalne ladice i uloge majki, supruga, domaćica i skrbnica, iako ih je, istovremeno, u ovom trenutku, značajno više od muškaraca, s visokom stručnom sppremom, ali i titulama magistrica i doktorica znanosti. Godina na izmaku, u svakom slučaju, iz pozicije žena, nije bila ni malo lagodna. Ocjena je to i Sanje Sarnavke, predsjednice udruge B.a.B.e., prve žene Upravnog odbora Kuće ljudskih prava, borkinje, aktivistice i jedne od pionirki nacionalnog civilnog društva. 

Iz pozicije aktivistice, ali prije svega i iz pozicije žene, kakva je bila 201.godina za žene u Hrvatskoj?

Po učestalosti, ali i snazi napada na žene, 2016.godinu smatram  jednom od najmračnijih hrvatskih godina. Jer, čini mi se kako već dugo nismo živjeli u klimi poput prošlogodišnje, klimi u kojoj je, na neki način, više ili manje javno, otvoren lov na vještice,  u kojoj se žene proglašavalo nesposobnima da same donose odluke, te istovremeno vršio i pritisak da svi mislimo na isti način. S druge strane, na određeni način, bila je to i „budnička“ godina, iznimno aktivna za civilno društvo, jer, nikada još nismo tako jedinstveno, ali i tako brzo, tako odmah, reagirali na sve nasrtaje na ženska ljudska prava i žestoke napade na čitav koncept rodne ravnopravnosti. Kada govorimo o osobnom doživljju godine, 2016.je bila godina koja me je, na izvjestan način, opet razbudila, jer u posljednje sam vrijeme, čini mi se, malo utonula u kolotečinu, povukla se iz rovova i „s prvih linija“ i bacila na administrativni, projektni dio poslova. Osim toga, ponovni izlazak na barikade potvrdio mi je kako ogroman, vrlo često i mukotrpan dugogodišnji aktivistički rad, na sreću, nije bio uzaludan, jer, stvari se, iako puževim korakom, ipak mijenjaju na bolje. Pokazala je to i ogromna podrška na facebooku, i ona muškaraca, a ne samo žena, kao i nebrojeni pozitivni komentari, ali i otpor prema nasilnim pokušajima retradicionalizacije i repatrijarhalizacije društva, kao i „guranja“ u 19.stoljeće.

Koliko je u edukativno informativnom smislu, kada je riječ o poznavanju i prihvaćanju koncepta rodne ravnopravnosti, ali i ravnopravnosti kao najviše ustavne vrednote, uopće,  2016.godina bila uspješna godina? Jesu li u prethodnih 12 mjeseci djevojčice i mlade djevojke u Hrvatskoj postale svjesnije vlastite uloge u mijenjanju rodnih stereotipa, ali i borbe za bolji i ravnopravniji položaj u društvu?

Kako gdje, kao, uostalom i svugdje drugdje u svijetu.Važno je shvatiti kako sve, prije svega, ovisi o porukama koje im šaljemo kao društvo, ali i porukama koje čuju u školi i u obitelji.I mada se stvari i naš doživljaj ravnopravnosti mijenja iznimno polako, evidentno je da se, ipak mijenja. Posebno u urbanim sredinama u kojima je sve više aktivnih, mladih djevojaka, djevojaka spremnih dići glas i pobuniti se. Tako bi, uostalom, trebalo biti stalno, jer čini se kako zaboravljamo da smo i društvo u kojem žene obrazovanjem i obrazovnim statusom opako šišaju muškarce, ali i društvo u kojem je daleko više i doktora znanosti i magistara među ženama, nego među muškarcima. Istvoremeno, što je, svojevrsni apsurd, te i takve žene društvo i dalje uporno pokušava gurnuti u patrijarhalne ladice i tradicionalne uloge majki, supruga, domaćica i skrbnica. I koliko god me ponekad, nerijetko i  u ruralnim sredinama, ugodno iznenade mlade žene svjesne vlastitih snaga i mogućnosti, ali i dovoljno hrabre da se za njih izbore, toliko me zgrozi činjenica kako sam, još uvijek vrlo često, svjetonazorski puno progresivnija od brojnih mladih djevojka, istih onih koje bi mi trebale poručiti da se sklonim i odem „štrikati“, ili što već rade žene u mojim godinama, jer došlo je vrijeme za neke nove klinke.Na žalost i pored brojnih pozitivnih primjera, još sam uvijek uglavnom u situaciji u kojoj ja, čije bi vrijeme trebalo prolaziti, bodrim i osnažujem njih.

Uz vas, CESI-ce, LORI-ce i brojne druge neumorne aktivistice i borkinje za ženska ljudska prava, postoji li žena koja je istinski označila godinu i koja bi mladim djevojkama i ženma mogla poslužiti kao svojevrsni „role model“?

Bez puno razmišljanja na pamet mi odmah padaju dvije žene-Sandra Švaljek i Anka Mrak Taritaš, prije svega stoga što su se obje usudile dići glas protiv muškarca. I to ne bilo kojeg muškraca, nego i protiv najdugovječnijeg, ali i po razvoj Zagreba najpogubnijeg gradoonačelnika, Milana Bandića. Malu prednost ću pri tome, ipak dati Anki Mrak Taritaš, i to samo zato jer je uspjela pokazati kako žena koja ima što reći, ali i koja nudi rješenja, može biti ne samo autentična, borkinja i svoja, nego može i doprijeti do javnosti, ali i medijski biti zanimljiva, čak i onda kada ne ulazi u okvire naših klasičnih, plitkih stereotipa o ljepoti i sexappealu.

Iako je pomalo deplasirano i novinarski „otrcano“, ovo je i idealna prilika da djevojčicama i mladim djevojkama iz manjih, pa i ruralnih sredina uputite poruku, osnažite ih, ali i jasno i glasno kažete što zapravo mogu na dnevnoj bazi učiniti za vlastiti bolji i ravnopravniji položaj u društvu.

„Probudite se konačno!“ Jer, žalosno je, ali i istinito kako većina uobičajenih rodno patrijarahalnih stereotipa, ustvari i opstaje upravo radi žena. Osim toga, većina istraživanja pokazuje i kako žene uglavnom i dalje u najvećem broju slučajeva odgajaju djecu i brinu o obitelji. Gledajući aktualne statistike, sve dok žene i dalje budu ponavljale „nemoj ti sine, nisi ti za to, mama će“, a kćeri odgajale u uvjerenju kako je najvažnije da znaju kuhati i dobro se udaju, ali pri tom vode i računa o izgledu, jer samo zgodne i dovoljno sexy mogle bi i dobro zaraditi za obitelj, bit ćemo tu gdje jesmo.Drugim riječima, sve dok žene same to„ne prevale“ u glavi i ne shvate kako možda jesmo različiti, ali i kako trebamo imati jednaka prava, jednake mogućnosti i biti jednako uvažavane, dotle se nećemo daleko ni ključno maknuti s mjesta.

Razgovor sa Sanjom Sarnavnkom, predsjednicom udruge B.a.B.e

Kako je bilo biti žena u 2016.godini?

Nazivalo ih se štracama i drugotnima, dovodilo u pitanje njihovo pravo na izbor, ali i vlastito tijelo, uporno „trpalo“ u patrijarhalne ladice i uloge majki, supruga, domaćica i skrbnica, iako ih je, istovremeno, u ovom trenutku, značajno više od muškaraca, s visokom stručnom sppremom, ali i titulama magistrica i doktorica znanosti. Godina na izmaku, u svakom slučaju, iz pozicije žena, nije bila ni malo lagodna. Ocjena je to i Sanje Sarnavke, predsjednice udruge B.a.B.e., prve žene Upravnog odbora Kuće ljudskih prava, borkinje, aktivistice i jedne od pionirki nacionalnog civilnog društva.

Iz pozicije aktivistice, ali prije svega i iz pozicije žene, kakva je bila 201.godina za žene u Hrvatskoj?

Po učestalosti, ali i snazi napada na žene, 2016.godinu smatram  jednom od najmračnijih hrvatskih godina. Jer, čini mi se kako već dugo nismo živjeli u klimi poput prošlogodišnje, klimi u kojoj je, na neki način, više ili manje javno, otvoren lov na vještice,  u kojoj se žene proglašavalo nesposobnima da same donose odluke, te istovremeno vršio i pritisak da svi mislimo na isti način. S druge strane, na određeni način, bila je to i „budnička“ godina, iznimno aktivna za civilno društvo, jer, nikada još nismo tako jedinstveno, ali i tako brzo, tako odmah, reagirali na sve nasrtaje na ženska ljudska prava i žestoke napade na čitav koncept rodne ravnopravnosti. Kada govorimo o osobnom doživljju godine, 2016.je bila godina koja me je, na izvjestan način, opet razbudila, jer u posljednje sam vrijeme, čini mi se, malo utonula u kolotečinu, povukla se iz rovova i „s prvih linija“ i bacila na administrativni, projektni dio poslova. Osim toga, ponovni izlazak na barikade potvrdio mi je kako ogroman, vrlo često i mukotrpan dugogodišnji aktivistički rad, na sreću, nije bio uzaludan, jer, stvari se, iako puževim korakom, ipak mijenjaju na bolje. Pokazala je to i ogromna podrška na facebooku, i ona muškaraca, a ne samo žena, kao i nebrojeni pozitivni komentari, ali i otpor prema nasilnim pokušajima retradicionalizacije i repatrijarhalizacije društva, kao i „guranja“ u 19.stoljeće.

Koliko je u edukativno informativnom smislu, kada je riječ o poznavanju i prihvaćanju koncepta rodne ravnopravnosti, ali i ravnopravnosti kao najviše ustavne vrednote, uopće,  2016.godina bila uspješna godina? Jesu li u prethodnih 12 mjeseci djevojčice i mlade djevojke u Hrvatskoj postale svjesnije vlastite uloge u mijenjanju rodnih stereotipa, ali i borbe za bolji i ravnopravniji položaj u društvu?

Kako gdje, kao, uostalom i svugdje drugdje u svijetu.Važno je shvatiti kako sve, prije svega, ovisi o porukama koje im šaljemo kao društvo, ali i porukama koje čuju u školi i u obitelji.I mada se stvari i naš doživljaj ravnopravnosti mijenja iznimno polako, evidentno je da se, ipak mijenja. Posebno u urbanim sredinama u kojima je sve više aktivnih, mladih djevojaka, djevojaka spremnih dići glas i pobuniti se. Tako bi, uostalom, trebalo biti stalno, jer čini se kako zaboravljamo da smo i društvo u kojem žene obrazovanjem i obrazovnim statusom opako šišaju muškarce, ali i društvo u kojem je daleko više i doktora znanosti i magistara među ženama, nego među muškarcima. Istvoremeno, što je, svojevrsni apsurd, te i takve žene društvo i dalje uporno pokušava gurnuti u patrijarhalne ladice i tradicionalne uloge majki, supruga, domaćica i skrbnica. I koliko god me ponekad, nerijetko i  u ruralnim sredinama, ugodno iznenade mlade žene svjesne vlastitih snaga i mogućnosti, ali i dovoljno hrabre da se za njih izbore, toliko me zgrozi činjenica kako sam, još uvijek vrlo često, svjetonazorski puno progresivnija od brojnih mladih djevojka, istih onih koje bi mi trebale poručiti da se sklonim i odem „štrikati“, ili što već rade žene u mojim godinama, jer došlo je vrijeme za neke nove klinke.Na žalost i pored brojnih pozitivnih primjera, još sam uvijek uglavnom u situaciji u kojoj ja, čije bi vrijeme trebalo prolaziti, bodrim i osnažujem njih.

Uz vas, CESI-ce, LORI-ce i brojne druge neumorne aktivistice i borkinje za ženska ljudska prava, postoji li žena koja je istinski označila godinu i koja bi mladim djevojkama i ženma mogla poslužiti kao svojevrsni „role model“?

Bez puno razmišljanja na pamet mi odmah padaju dvije žene-Sandra Švaljek i Anka Mrak Taritaš, prije svega stoga što su se obje usudile dići glas protiv muškarca. I to ne bilo kojeg muškraca, nego i protiv najdugovječnijeg, ali i po razvoj Zagreba najpogubnijeg gradoonačelnika, Milana Bandića. Malu prednost ću pri tome, ipak dati Anki Mrak Taritaš, i to samo zato jer je uspjela pokazati kako žena koja ima što reći, ali i koja nudi rješenja, može biti ne samo autentična, borkinja i svoja, nego može i doprijeti do javnosti, ali i medijski biti zanimljiva, čak i onda kada ne ulazi u okvire naših klasičnih, plitkih stereotipa o ljepoti i sexappealu.

Iako je pomalo deplasirano i novinarski „otrcano“, ovo je i idealna prilika da djevojčicama i mladim djevojkama iz manjih, pa i ruralnih sredina uputite poruku, osnažite ih, ali i jasno i glasno kažete što zapravo mogu na dnevnoj bazi učiniti za vlastiti bolji i ravnopravniji položaj u društvu.

„Probudite se konačno!“ Jer, žalosno je, ali i istinito kako većina uobičajenih rodno patrijarahalnih stereotipa, ustvari i opstaje upravo radi žena. Osim toga, većina istraživanja pokazuje i kako žene uglavnom i dalje u najvećem broju slučajeva odgajaju djecu i brinu o obitelji. Gledajući aktualne statistike, sve dok žene i dalje budu ponavljale „nemoj ti sine, nisi ti za to, mama će“, a kćeri odgajale u uvjerenju kako je najvažnije da znaju kuhati i dobro se udaju, ali pri tom vode i računa o izgledu, jer samo zgodne i dovoljno sexy mogle bi i dobro zaraditi za obitelj, bit ćemo tu gdje jesmo.Drugim riječima, sve dok žene same to„ne prevale“ u glavi i ne shvate kako možda jesmo različiti, ali i kako trebamo imati jednaka prava, jednake mogućnosti i biti jednako uvažavane, dotle se nećemo daleko ni ključno maknuti s mjesta.

Facebook