Gaudeamus

S doktoricom filologije Dubravkom Težak

O Andersenu i Lovraku, dječjoj književnosti kao nacionalnom brendu, tajni uspjeha Mire Gavrana i još ponečemu…Još uvijek tragam za receptom kako klince koji čitaju pretvoriti u ozbiljne, odrasle čitatelje

 

Znamo je kao doktoricu filologije i asistenticu za dječju književnost i filmsku i radiotelevizijsku kulturu na Učiteljskom fakultetu.

Književna je kritičarka, povjesničarka i metodičarka, ali i autorica nekoliko čitanki i priručnika za osnovnu školu, kao i niza uspješnih scenarija za obrazovnu filmoteku, urednica 60-ak knjiga za djecu i mlade, te prevoditeljica dječjih priča s hindskog, talijanskog i slovenskog jezika. Sve je to i puno više Dubravka Težak, stručnjakinja koja profesionalno i osobno živi s dječjom književnošću i svim njenim znanim i neznanim junacima, poučavajući nas vrijednosti i ljepoti knjige, ali i umijeću čitanja.

O Kušanu i Kriliću, ali i Andersenu, fenomenu Gavran i tajni Mirinog uspjeha, dobroj i manje dobroj dječjoj književnosti, te još ponečemu, razgovaramo s doktoricom Dubravkom Težak

Osvrt na 2.“Let s Gavranom“

Nacionalna je statistika unatoč naporima stručnjaka i nekolicini, više ili manje uspješnih, nacionalnih kampanja, i dalje poražavajuća, a kaže kako čitamo najviše dvije do tri knjige godišnje, „po glavi stanovnika“. Istovremeno, iz pozicije nakladnika i knjižara, čini se i kako svjedočimo izvjesnom malom „boomu“ dječje književnosti. Je li to stvarno tako i ako je koji su razlozi?

Ne bih tu pojavu nazvala „boomom“, iako je točno kako djeca znatno više čitaju od odraslih. Istovremeno, postoji nekoliko sve relevantnijih pisaca ( Sanja Pilić, Sanja Polak, Miro Gavran, Silvija Šesto),  koji su, čini se, uspjeli pogoditi što djeca vole i što ih zanima, pa pišu romane koji su iznimno tiražni, ali i rado kupovani kao rođendanski poklon, što je, u svakom slučaju, pozitivan društveni trend.

Što iz pozicije stručnjakinje, prije svega profesorice, a onda i književne kritičarke, znači dobra dječja književnost?

Osim što ćemo im, kao književnici, malo podilaziti birajući teme, ali i stil za koji u startu očekujemo kako će kod djece kao čitatelja proći, u dobru, kvalitetnu dječju književnost moramo ipak nekako „ugurati“ određene vrijedne ideje i misli. Nešto od čega će mali čitatelji imati koristi, što će dugoročno djelovati na njihov razvoj, sposobnost razmišljanja, na njihove stavove, ali i odnose među ljudima. I mada je takve vrijednostizapravo teško definirati, riječ je o onom nečem što će čitanjem razvijati njihov estetski ukus za knjigu, ali i njih kao ljude.Djelo koje, na nenametljiv način, uvaži sve navedene preporuke, donoseći svježe, zanimljive i nepretenciozne ideje i jednostavan, najmlađim čitateljima prihvatljiv stil, može se nazvati dobrom dječjom književnošću.

Stručnjaci već godinama nastoje otkriti recept kojim se stvaraju čitatelji.  Što je, u tom smislu presudno da klinci koji čitaju, odrastaju nastavljajući čitati i kao odrasli ljudi?

E, na to mi je jako teško odgovoriti, jer to je pitanje s kojim se osobno i profesionalno bavim već dulje vrijeme, naastojeći pronaći odgovor, ali i ponuditi recept.Obično smo skloni tvrditi kako čitatelja, prije svega, oblikuje čitalačko okruženje, odnosno kako će dijete koje odrasta uz čitalačke uzore, zasigurno postati odani čitatelj. Na žalost, a potvrđuje to i moje iskustvo, to baš i nije uvijek tako, jer događa se da djeca u jednom periodu odrastanja i djetinjstva jako puno čitaju, a onda odjednom prestanu. Zašto je tome tako, upravo istražujem. Čim pronađem odgovor, a potom i recept, odmah ću vam ga dojaviti!

 

Brojne, ionako velike nacije od svoje su dječje književnosti napravile istinski brend. Nema gotovo nikoga ( uključujući i ne baš tako revne čitatelje) koji, recimo Dansku, neće automatski povezati s Andersenom, a Astrid Lindgren i njenu antologijsku junakinju Pipi dugu čarapu sa Švedskom.Istovremeno i naša se književnost može podičiti jednako velikim, jednako kvalitetnim imenima, koja izvan granica Hrvatske, baš i nisu pretjerano poznata( čast izuzecima). Imamo li snage nacionalni korpus dječje književnosti pretvoriti u svojevrsni brend i što je za to, zapravo potrebno?

Kada je riječ o kvaliteti, ali i broju kvalitetnih, edukativnih, ali istovremeno i zabavnih i osvježvajućih pisaca za djecu, ni malo ne zaostajemo za svijetom. Pokazali su to već davno Mato Lovrak, s i danas kultnim „Vlakom u snijegu“, pokazali su to potom beskrajno zabavan, ali i beskrajno rado čitan Ivan Kušan, na kojem su odrastale generacije klinaca koji su u školu krenuli 80-tih, potom i Zlatko Krilić, a onda u najnovije vrijeme i vaš Miro Gavran.Da, itekako imamo materijala s kojim bi se tako nešto moglo, dalo i trebalo napraviti.Potrebna je prije svega dobra volja, određeni javni interes koji bi čitanje, ali i razvijanje čitalačkih navika proglasio prioritetom, a onda i poveća financijska injekcija kod koje svaka dobra priča i dobar potez, uglavnom staju.

Znamo za sve vaše različite, ali mnogobrojne interese vezane uglavnom uz područje dječje književnosti. Od svakodnevnog rada sa studentima Učiteljskog fakulteta, pisanja scenarija za obrazovni program, prevođenja djela iz stranih dječjih književnosti, ali i samostalnog pisanja romana za djecu. Što Dubravka Težak radi u ovom trenutku?

Trenutno i to već neko dulje vrijeme,uređujem uglavnom stručnu literaturu jer vodim izdavačku djelattnost našeg fakulteta.Recimo kako je riječ o području koje je nešto malo manje blisko dječjoj književnosti, ali se, ipak tče djece,jer je riječ o knjigama pedagoškog karaktera

Osvrt na 2.“Let s Gavranom“Razgovarati s Dubravkom Težak, a ne zatražiti, istovremeno, insiderski uvid u vrijednost i kvalitetu romana za djecu našeg Mire Gavrana, bio bi ozbiljan novinarski kiks. Što reći klincima koji se do sada još nisu susreli s „Ljetom za pamćenje“, „Profesoricom iz snova““Sretni dani“ ili lektirnim naslovom „Kad se mama i tata rastaju“-zašto čitati Mirine romane?

Zato što će ih razveseliti i opustiti, zabaviti, ali i naučiti brojnim životnim i opće ljudskim vrijednostima, a istovremeno se, dok čitaju, neće mučiti, što je malim čitateljima, kod izbora knjige, ipak presudno.Osim toga, nakon uvida u djelo Mire Gavrana, bit će im ugodno, a osjećaj zadovoljstva pročitanim, itekako prisutan. Upravo su to neke od „caka“ kojima je dugoročno možda moguće klince privoljeti čitanju.

Riječ je i o kako kažete „cakama“ koje je, čini mi se, Miro Gavran itekako dobro skužio, zbog čega je iz godine u godinu, redovno među najposuđivanijim piscima na dječjim odjelima knjižnica, ali i omiljenim autorima uglavnom mrskih lektirnih naslova.Slično je i s Mirinim opusom za „velike“. Iz pozicije kritičarke i teoretičarke, znate li odgovor na pitanje koje traži i svjetska javnost, a koje glaasi-koja je, zapravo tajna „fenomena Gavran“, ali i tajna Mirina uspjeha?

Nema tu, zapravo puno mudrosti. Tajna Mirina uspjeha prije svega je to što dobro piše, ali i što itekako zna uspostaviti kontakt sa svojom publikom. Bila ona mala ili velika, čitalačka ili kazališna.Čini mi se kako osim iznimne produktivnosti i sposobnosti brzog i kvalitetnog pisanja, Miro svojoj publici prije svega prilazi s puno, puno poštovanja, znajući način na koji ih je potrebno zainteresirati za djelo. Upravo iz tih razloga, ali i činjenice kako ne bježi ni od takozvanih „ozbiljnih i odraslih“, kao i svojevrsnih „tabu“ tema, kakve su rastava braka, ljubav u trećoj životnoj dobi, ljubav između profesorice i klinca kojeg pere pubertet, Miro je pronašao put do svoje male-velike čitalačke publike, ali i s pravom se, već dva puta, okitio nagradom „Mato Lovrak“ za najbolji hrvatski dječji roman. Zbog toga, ali i činjenice kako, unatoč svjetskim priznanjima i uvažavanju, nikada nije zaboravio mjesto odakle je potekao,  Novogradiščani mogu biti ponosni na činjenicu da upravo s Mirom Gavranom dijele mjesto rođenja i odrastanja. 

Facebook