Gaudeamus

Važno je zvati se Gavran…Miro Gavran

I..poletjeli smo drugi put…uspješnije nego lani

Let s Gavranom No.2

I mada će Gavrana poznavatelji književnosti, onako na prvu, povezati s pomalo mračnom, gotički teškom antologijskom poemom Edgara Alana Poe-a, ono čuveno „never more“ nikako ne ide i uz našeg Gavrana… Ipak, nomen est omen, rekli bi stari Latini, potvrđujući kako se sudbina, ponekad itekako poklopi sa značenjem imena koje nosimo od rođenja.

  „Drugi put je već tradicija“, reče, s pravom, prvi čovjek grada, otvarajući ovogodišnji književno-kazališni festival „Let s Gavranom“, jednu od rijetkih manifestacija koja nam, na kratko, vrati epitet urbanosti, čineći nas istinskim gradom, ali i, na koju, s pravom, možemo i moramo biti ponosni.

Let s Gavranom No.2

I, poletjeli smo, u pravom stilu…Onako kako smo trebali ( a, eto, baš i nismo, jer, mi očito palimo na guranje, ali i ne prepoznajemo baš od prve prave stvari ) i prošle godine. Onako kako naš, ali i svjetski Miro Gavran zaslužuje. Dokazuju to već godinama kazališna publika diljem globusa, ocjene kazališnih i književnih kritičara, profesora, dokazuju nagrade, priznanja i u svijetu jedinstveni festival u potpunosti posvećen njegovim djelima, dokazat će, sigurna sam, tijekom dvodnevnog događanja i Novogradiščani.I mada zasigurno, ni ovaj puta, neće uspjeti otkriti tajnu Mirinog uspjeha, niti pronaći recept za „fenomen Gavran“ o kojemu govori i svijet, jedinstvena znanstveno popularna, književno kazališna poslastica, posvećena proznom i dramaturškom opusu našeg najpoznatijeg, ali i najomiljenijoeg sugrađanina, s kojom se, od prošle godine, zahvaljujući, tek, životnoj biografiji i rodnoj geografiji Mire Gavrana, diči Nova Gradiška, u naredna će dva dana nahraniti sve one gladne umjetnosti i teatra, sve one koji se s radošću gube u pisanoj riječi, tražeći izgubljenu ljepotu i smisao življenja.

Let s Gavranom No.2

 A, takvih je, unatoč i usprkos poražavajućoj nacionalnoj statistici, položaju kulture u društvu, kao i činjenici kako je riječ o skupu koji sadržajem zanima uski krug intelektualaca u jezikoslovaca, na sreću, sudeći prema broju posjetitelja nazočnih svečanosti otvorenja, poprilično.Ima, doduše nešto i u tome kako je ovaj naš Gavran, iako zapravo kod kuće, oduvijek rado viđen gost, ali i u znalački osmišljenoj manifestaciji koja bi dugoročno, na sjajan način, mogla spojiti stručnjake i laike, približavajući tako književnu i kazališnu umjetnost svima.Dokazao je to već, najprije sastavom uglednih gostiju,  ( Pavao Pavličić, Miro Međimurec, Dubravka Težak, Jasmina Pacek), a potom i brojem nazočnih Novogrdiščana, i prvi sadržaj drugog „Leta s Gavranom“- promicija zbornika u koji je uvršteno 16 znanstvenih radova uglednih autora, književnih teoretičara, teatrologa i kritičara iz Hrvatske, Rusije, Slovačke i Makedonije, nastalih tijekom prošlogodišnjeg skupa, koju su znalački stručno, ali i neformalno toplo „odradili“ Julijana Matanović, omiljena profesorica generacijama studenata Filozofskog fakulteta, ali i vrsna, iznimno čitana književnica, stilom pisanja i životnim habitusom, pomalo slična našem Miri (čitalački freak, ali i lokalpatriot u meni, unatoč tome što mi je i Julijanino pismo blisko i drago, reći će kako nitko nije sličan Miri Gavranu) i predmet nastalih radova, Miro osobno,glavom, bradom i brkovima.

Iznimno ugodna i neposredna atmosfera, za koju je prije svega zaslužan „glavni krivac“ čitave priče (gledajući, slušajući i družeći se s Mirom imali smo se priliku, po tko zna koji put, osvjedočiti u tvrdnju  kako su oni najveći, uglavnom i u pravilu i oni najskromniji i najjednostavniji ljudi), bila je sjajan uvod u kazališnu poslasticu koja je uslijedila, ali i označila službeni start manifestacije.

Po dobrom starom običaju, Miro je svojim Novogradiščanima poklonio još jednu pretpremijeru, sjajnu komediju „Zaboravi Hollywood“ ( zbog kvalitete predstave koja na iznimno zabavan način istovremeno demistificira, ali i demonstrira kompleksnost i zahtjevnost glumačkog zanata, zbog Mire Gavrana, ali i vrsnog glumačkog dvojca, cjeloviti kazališni osvrt slijedi u zasebnom tekstu) u kojoj naslovne uloge suvereno nose Željko Konigsknecht i kako reče autor „unuk Mirine majke“, mladi, na daskama koje život znače, sve uvjerljiviji i suvereniji Jakov Gavran.

Let s Gavranom No.2

I mada smo, unatoč tome što u glumačkim krugovima slovimo kao sjajna i educirana kazališna publika, posljednjih nekoliko puta zakazali, dočekujući iznimno kvalitetne predstave u otužno praznoj dvorani, ovaj smo se puta iskupili za sve ranije propuste, ali i potvrdili status urbane sredine koji nosimo. Na kraju krajeva, grad bez kazališta, reče jednom netko, ne može se nazvati gradom. I dobro je da je tako. Jer, prije svega, Miro Gavran to zaslužuje, baš kao što opća pristojnost i pravila bon tona nalažu pokloniti se čovjeku i umjetniku kojega cijeni i prepoznaje cijeli svijet, ali i čovjeku koji unatoč svjetskoj slavi, nikada nije zaboravio svoj rodni grad, vraćajući mu se u svakom svom tekstu, poklanjajući mu premijeru svake svoje nove drame.

Ako se po jutru dan poznaje, drugi „Let s Gavranom“ mogao bi, za razliku od prošlogodišnjeg, premijernog, biti pun pogodak, jer novi zamah krilima, kao i nove književno-kazališne avanture, čekaju nas već u četvrtak, 17.studenoga. Uostalom, i Ministarstvu kulture trebalo je dugih 8 godina da prepozna, a potom i pristane na službeno pokroviteljstvo Međunarodnog skupa posvećenog proznom i kazališnom opusu Mire Gavrana u domaćinstvu njegovog rodnog grada.

Let s Gavranom No.2

Kontinuitet je postignut…Sada samo treba nastaviti letjeti…

Facebook