Gaudeamus

Šerijat ! ?

Šerijat je islamski pojam koji uz pojam džihada zasigurno izaziva najviše predrasuda, strahova i zgražanja u nemuslimana.

Gotovo redovito, pod šerijatom se na Zapadu podrazumijevaju samo stroge kazne propisane islamskim krivičnim pravom.

Šerijat se tako poistovjećuje sa smrtnom kaznom, kamenovanjem, odsijecanjem ruku ili bičevanjem, nepoštivanjem žena, općenito – s kršenjem ljudskih prava i nedostatkom sloboda u muslimanskom svijetu. Kada se u svakodnevnom govoru ili napisima novinari i znanstvenici žele osvrnuti na prestroge zakone u svojoj zemlji, nespretno i neukusno upotrebljavaju termine šerijatizacija ili talibanizacija želeći naglasiti neprihvatljivost takvih zakona ili odredbi. No i za ovaj termin moramo naglasiti, prije nego što ga pojasnimo, to da, osim što se pogrešno razumije na Zapadu, paradoksalno – još češće se pogrešno primjenjuje u muslimanskom svijetu. Mnogi suvremeni muslimanski mislioci poput Tarika Ramadana , uostalom, tvrde da su ideal šerijata ponajviše izdali sami muslimani.


Za muslimane to je put koji vodi ka Allahu dž.š. Svaki se musliman i muslimanka trude ostati na tom putu cijeloga svog života. Šerijat je put onima koji prihvate islam u nakani da poluče uspjeh i na ovome i na budućemu svijetu. Suštinski, šerijat je vjersko pravo ili normativni aspekt islama, utemeljen na glavnim islamskim vrelima – Kur’anu, sunnetu, idžmau i kijasu , te označava sveukupnost pravila, odredbi, učenja i vrijednosti koje su dužni slijediti i primjenjivati svi muslimani. Razradom, klasificiranjem i definiranjem šerijatskih normi bavi se islamskopravna znanost koja se zove fikh, što u doslovnom prijevodu znači razumijevanje vjere. Šerijatska pravila (šerijatski zakoni) i odredbe tj. šerijatsko pravo, suprotno onome kako ih opisuju mnogi nemuslimani, pokrivaju svaki aspekt života. Ona obuhvaćaju ibadet (bogoslužje), moral, obrazovanje, politiku, ekonomiju, odnosno pojedinosti o tome kako se musliman treba ponašati u svakodnevnom životu: kako jesti, kako održavati higijenu tijela i doma, kako poslovati, kako se odnositi prema susjedu, kako se ženiti, kako upravljati zajednicom i, općenito, kako svoj život uskladiti s Božjom voljom. Najkraće, to je put na kojem je čovjek kadar udahnuti religijsko značenje svom svakodnevlju. Sve, naime, ono što svakodnevno čini, od nastojanja da zaradi za život do seksualnog odnosa sa svojom suprugom, po šerijatu je, ako se to čini uime Boga i u skladu s Njegovim propisima, bogougodno djelo.

Bolno pitanje-ponižava li Islam žene ili ih oslobađa?
Položaj žena je vjerojatno najkontroverzniji aspekt polemike između islama i Zapada. Na predavanjima u svijetu, ali i u BiH i Hrvatskoj, često ćemo čuti (i od mnogih ženskih predavača) da je islamska vjera sredstvo ženina oslobođenja, a ne ropstva ili diskriminacije. Također se ističe kako je islam na Arapskom poluotoku unaprijedio položaj žena koje su dotada bile potpuno obespravljene…
No da bismo mogli odgovoriti na pitanje moramo se pozabaviti jednim krupnim teološkim pitanjem: da li je, naime, ono što je o ženama napisano u Sunni i u Kuranu doslovno volja Božja, ili tu postoji i element ljudskosti, ograničenost kulturom i ondašnjim prostorom i vremenom? Tako na primjer, dok Katolička Crkva za Bibliju smatra da je istovremeno i djelo Božje i djelo čovječje, te da treba dobro razlikovati ljudske elemente od onih od Boga objavljenih, (iz čega nužno slijedi da se Božju riječ mora uvijek ispočetka interpretirati u novim okolnostima), u islamu, Kuran se ne smatra istovremeno i djelom Božjim i djelom čovječjim, već se Kuran dogmatski smatra doslovnom objavom Božjom, tekstom koji je izašao iz Božjih usta, kao „pao sa neba“, te ga se kao takvog ne može interpretirati već se njegove izreke moraju uzimati doslovno i primjenjivati u sadašnjosti. Ovdje leži odgovor na pitanje da li je (ne)diskriminacija žena u pojedinim državama na Istoku samo posljedica loše intrepretacije Kurana i niskog stupnja kulture pojedinih naroda ili je ipak riječ o puno dubljim teološkim (hermeneutičkim) problemima…


Također , kako ćemo vidjeti, važan je odnos između moderniteta i islama. No također je važno znati da poteškoće s prihvaćanjem moderniteta nisu isključivo problem u islamu. Slične probleme imaju mnoge protestantske sljedbe koje Bibliju tumače doslovno i upadaju u fundamentalizam (tako je javno poznato da je američki predsjednik George Bush mlađi bio pod utjecajem protestantskih fundamentalista, on sam je naime protestant; otud njegovi nerazumni napadi na Irak od kojih ga je Sveta Stolica pokušala neuspješno odvratiti). Modernitet odbacuju na primjer i Amiši (proizlaze iz anabaptizma – radikalnog ogranka Lutherove reformacije), te također ultra-ortodoksni židovi, a i nekim strujama u Katoličkoj Crkvi potpuno odbacivanje moderniteta nije strano. U svim takvim slučajevima, bez obzira radilo se o kršćanima ili muslimanima, lako je uočiti vrlo slične posljedice: doslovno primijenjivanje nekih kulturalnih oblika iz prohujalih stoljeća u današnje vrijeme…
U Kuranu je diskriminacija poprilično prisutna. Da budem precizniji, u Kuranu nema principa jednakosti između muškarca i žene u smislu da bi muškarac i žena imali jednaka prava. To nije neko osobito iznenađenje. Jer također u Bibliji možemo naći možda čak i više nejednakosti između muškarca i žene. To je normalno jer Bog govori čovjeku u skladu s njegovim jezikom i njegovim mentalnim sklopom, zato na čovjeku leži odgovornost da razumije točnu nakanu objavljenog teksta.

U islamu postoji princip koji se sastoji u pronalaženju „svrhe šerijata“ (maqâsid al-shari’ah). Muslimani koji Kuran čitaju kao da bi to bio jedan nepromjenjivi tekst, koji bi bilo moguće doslovno primijeniti u svim povijesnim vremenima i svim mjestima, stvaraju si veliki problem. Problem se nalazi upravo u njihovom razumijevanju Kurana i primjeni njegovih zakona.

Je li uopće moguće ponovno tumačiti Kuran? Naravno da jest, no to je lakše reći nego učiniti. Potrebno je stvoriti kriterije za tumačenje – hermeneutiku. To je upravo ono što današnjim tumačima Kurana nedostaje. Zašto je to tako? Jer se kroz čitavih sedam stoljeća nitko nije usudio ponovno interpretirati Kuran: promišljanje je svo to vrijeme bilo blokirano. A što više vremena prođe, to zadatak postaje sve teži. U današnje vrijeme ima muslimana koji pokušavaju akademski interpretirati Kuran, ali takvi odmah bivaju optuženi za potpuni nedostatak znanja o vjerskim stvarima ili pak za herezu. To je zato što se od onih koji su učeni u vjerskim stvarima (ulema) očekuje da samo ponavljaju komentare sadržane u prastarim klasičnim interpretacijama Kurana.
Legalna nejednakost u ime islama

Ali i u načelu i u stvarnosti, to uopće nije točno: legalne razlike su brojne. Citirati ću samo nekoliko primjera:
– svjedočanstvo žene na sudu vrijedi kao polovica muškarčevog;

-žena (kćer, sestra, itd) nasljeđuje upola manje od onoga što nasljeđuje muškarac (sin, brat, itd). Ali u šiitskoj giafarita školi, koja predstavlja nekih 13 posto muslimana, nema razlike u ovome između muškarca i žene.

-žena ne smije putovati bez dopuštenja njenog muža ili oca, ili brata, ili sina, ukratko, od muškarca. U Egiptu, na primjer, ovaj princip se primjenjuje i na kršćane te sam i ja osobno imao situaciju kad sam na traženje vlasti, odbio davati mojoj majci dozvolu za putovanja, tumačeći da kod nas kršćana, dijete nema autoritet nad majkom … i postigao sam da su napravili iznimku!

-muškarcu nije potrebna dozvola žene, čak ni njegove supruge, da bi putovao; neke pravno-tradicijske škole zabranjuju ženama da napuštaju kuću bez muževog odobrenja (također i među muslimanima na Zapadu), dok muškarce na tako nešto ne obvezuje ni jedna škola;

-muškarac ima pravo u isto vrijeme oženiti četiri žene ukoliko ih može uzdržavati, dok se žena u isto vrijeme smije udati za samo jednog muškarca;

-muškarac smije kupiti onoliko priležnica koliko mu srce poželi, a žena ne smije imati ni jednog priležnika;

-muškarac se može rastaviti od svoje žene čak i bez suđenja na sudu, dok u isto vrijeme žena može jedino tražiti od muškarca uslugu da je odbaci;

-musliman smije oženiti kršćanku ili židovku čak i ako ona i dalje ostane takva, dok se muslimanka ne smije udati za kršćanina ili židova koji bi takav ostao, osim ako se preobrate na islam;

-djeca pripadaju ocu, a majka se jedino može za njih brinuti, i to do 7 godine;

-djeca moraju uzeti očevu vjeru, a nikada majčinu, čak i ako bi to željeli.

Važno je uočiti da ove točke nisu izvučene iz neke, bilo tradicionalne bilo liberalne, kulture, već su sve naprosto legalne, smatraju se muslimanskima i izvučene su iz Kurana ili iz Sunne (Muhamedova tradicija) i prihvaćene su od većine muslimana. Osim toga, muška šovinistička tradicija na ovo još dodaje ograničavanje prostora za žene, te povećava nejednakost između spolova – dovoljno je sjetiti se „časnih ubojstava“ žena koja su raširena po muslimanskom svijetu.

Također, jedna od vrlo važnih zakonskih odredbi je i pitanje obredne „nečistoće“ žena vezane za menstruaciju ili rađanje. Kad žena ima menstruaciju, ona je obredno nečista. Ona tada ne smije moliti pet puta dnevno kako je kod muslimana običaj, jer je njezina molitva tada nevaljana. Ne smije doticati Kuran. Ne smije postiti Ramazan te nakon Ramazana mora nadoknaditi one dane posta u kojima je bila „nečista“. Iz istog razloga muškarac se ne smije u tom razdoblju doticati žene jer bi i on onda postao „nečist“; jedino joj smije doticati ruku ukoliko ona na rukama ima rukavice ili nešto slično tome da bi se spriječio direktan dodir koji prenosi „nečistoću“.

Ovaj koncept obredne nečistoće dolazi iz semitske tradicije i može ga se naći u židovstvu i u prvotnom kršćanstvu i među drugim religijama i kulturama. Razlika je u tome što muslimani ovu praksu i dan danas smatraju legalnom (vrlo slično kao ultra-ortodoksno židovstvo). A zbog ovakve prakse, psihološke i sociološke posljedice za žene su vrlo ozbiljne. 

FOTO; Wikipedia