Gaudeamus

Uz Dječji tjedan

„Dajte mi dječicu, ljubim dječicu!“

Ima jedna sjajna, gotovo antologijska scena ( i nije samo jedna…ah, ta dobra stara vremena kada je radni dan završavao vrhunskim crtićem u 19.15.) iz „Bugs bunny-a“.

U kojoj se mali, živopisni riđi brko kandidira za gradonačelnika, pa u potrazi za glasovima, manijakalno obilazi parkove, kina i kazališta, uz čuvenu rečenicu, -„dajte mi dječicu, ljubim dječicu...“  (slična scena, koliko god ostatak animirane priče imao smisla i u odnosu na trash uz koji odrastaju suvremeni klinci, bio vrh, danas ziher ne bi prošla nadzor institucije pravobranitelja za djecu.. jesu li vremena bila nevinija ili smo neviniji bili samo mi, tema je za neki drugi članak)…Jer, zna brko što se traži…i što prolazi uvijek, oduvijek…svuda…

I kod lijevih i kod desnih,  liberala i konzervativaca, žutih, crnih i crvenih vragova, i kod bezbožnika i kod vjernika …I, kakav smiješni PR?  I čemu nepotrebno bacanje love i strateški osmišljen, uglavnom, mukotrpan proces izgradnje imidža ( kod kojeg, prije svega, u startu nikada niste sigurni u konačan pozitivan ishod, i koji, by the way, ovisi prije svega o tome s kakvim i kojim kalibrom političara vrste domesticus vulgaris radite, jer ti su na ovim prostorima kategorija za sebe) , kad je dovoljan tek jedan, pomno osmišljen i još bolje izrežiran foto trenutak zbog kojeg ćete  u kolektivnoj memoriji nacije zauvijek ostati sačuvan i upamćen kao političar velikog toplog srca, lik iz kvarta,, slab na djecu..

I samo zamislite kadar- livada prepuna cvijeća, ili je možda bolje dječje igralište i vi..Širokog osmjeha i zlatnog zuba, s ukočenim, jedva uvježbanim, lažno blaženim izrazom lica, u polučučećem stavu ( jer, samo se tako možete približiti malom, običnom čovjeku i njihovoj još manjoj, još običnijoj djeci), prilazite nasmiješenom, zaigranom, „musavom“ od pijeska i smokića, petogodišnjaku… Da nam je još pronaći klinca s hendikepom, ne prestrašnim, zbog čega bi u prvi plan mogla doći životna tragedija, ali opet dovoljno vidljivim da na fotografiji zabilježi vašu prirodnu i iskrenu empatiju, pa da vidiš veselja…I glasova… Dajte mi dječicu, ljubim dječicu.!!!

I mada scena s početka teksta, koliko god ostatak animirane priče imao smisla i u odnosu na trash uz koji odrastaju suvremeni klinci, bio vrh, danas ,vjerojatno, ne bi prošla nadzor institucije pravobranitelja za djecu,..( jesu li vremena bila nevinija ili smo neviniji bili samo mi, tema je za neki drugi članak), i mada je animirani brko igrač neke tamo smješne američke stranke i glavni lik izborne priče u kojoj je sve dozvoljeno, jer, cilj opravdava sredstva,pa nije bed gaziti ni preko leševa, ako tako ocijeni voditelj kampanje, činjenica je kako je svijet globalno selo u kojem stvari odavno šljakaju na vrlo sličan način , i kako i mi, unatoč dominantnom tradicionalno-patrijarhalnom svjetonazoru i svetosti obitelji, sve više postajemo svjesni snage i moći medijskog i inog zloupotrebljavanja djece.

 

I možda u svemu tome ne bi bilo ništa spornoga ( uostalom, ako ćemo iskreno, brojna su svjetska gospodarstva izgrađena na industriji igračaka, a djeca su, koliko god bila naše najveće blago, istovremeno i itekako važna i marketinški poželjna niša ), da sve to radimo na samo malo suptilniji i samo malo osjećajniji način, vodeći prije svega računa o njihovim potrebama. Ovako stvar poprima karikaturalne razmjere, jer, koliko god se pozivali na njihovu dobrobit, demagoški kreirajući „svijet po njihovoj mjeri, kristalno je jasno kako ih samo iskorištavamo.  Krajnje perfidno i besramno, uglavnom iz najnižih i najsebičnijih pojedinačnih potreba, jer, što te košta obećati, pa onda slagati, kad je odavno jasno kako priče o ulaganju u bolju budućnost naše djece, a to znači izgradnju vrtića i škola, osmišljavanje novog, suvremenog modela obrazovanja, povećanje iznosa rodiljnih naknada, „puše“ svi.

 I obrazovani i neobrazovani. I pismeni i jedva pismeni i desni i lijevi i roditelji i oni koji će to, tek postati, i žuti, crni i crveni vragovi,…i bezbožnici i vjernici. Svi oni s pravovaljanim adresama prebivališta, upisani u biračke spiskove. Svi oni koji će, svoj glas, prvom prilikom, dati onom liku koji se prije nekoliko mjeseci, s puno osjećanja i topline u očima, fotkao u društvu petogodišnjeg bolesnog dječaka. I pri tom je manje važno što će dječak, njegova potencijalno potresna životna priča, poznavajući hrvatsku stvarnost, vrlo vjerojatno i nezaposleni roditelji, odmah nakon izbora, nestati kao da nikada nisu ni postojali. Jer, osnovnu su svrhu ispunili i prema zamisli PR maga, od anonimnog, poluuspješnog, polu-svašta lokalnog igrača, napravili izbornu zvijezdu. Političara s ljudskim licem, čovjeka slabog na djecu. I tko takvom ne bi dao svoj glas?! Samo krajnji cinik, čovjek bez trunke osjećaja.  Priznajte.. I vi ste, bar jednom, u svom kraćem ili dužem demokratskom stažu, pali na takve fore. Vjerujući da misli ozbiljno. Sanjajući, pri tom, i nadajući se, boljoj budućnosti vlastite djece.

Kako sada stvari stoje, oni , kojih god stranačkih predznaka, boja i dresova bili, sigurno neće biti  tvorci takve sutrašnjice. Unatoč opsežnoj političkoj platformi i revolucionarnim planovima kojima će u središtu ( e, u to možete biti sigurni), biti upravo djeca. Ostajemo im, stoga, tek mi.Svi ostali…Pa, potrudimo se. Bez lažnih obećanja i praznih osmijeha. Bez skupih igračaka i brendiranih novotarija.. I….potrebno je tako malo….Uostalom, u njihovom smo tjednu. Pod sloganom „Ljubav djeci prije svega“…

Facebook