Gaudeamus

Uz 1.listopada, Međunarodni dan starijih osoba

Nema zemlje za starce….

I dok su u Japanu uvažavani i poštovani do kraja života, zbog mudrosti, godina i iskustva, u nekim drugim kulturama sami, svjesno, znajući kako su teret, napuštaju zajednicu.

I okrutnost s jedne, i empatija s druge strane, uglavnom su ( čast društvima izuzecima) još uvijek, tek naslijeđe tradicije, a ne pitanje svijesti i općeg društvenog stava.  I mada živimo pod terorom mladosti i ljepote, iskorištavajući do maksimuma sva čuda suvremene farmakologije i kozmetičke industrije, ( it proizvod svakako je serum puževe kućice, iako, kažu, pomaže i rižina sluz, ali i prah dobiven od tek odbačene zmijske kože, i ne, nije riječ o arhaičnim receptima vještice iz Salema, nego o itekako traženoj kremi s kojom ćete, preko noći zaboraviti godine. Krema, doduše, dolazi u pakovanju zapremnine žličice za kavu i košta od prilike k;o svetog petra kajgana, ali, mladost i ljepota su, ionako, neprocjenjivi, zar ne?) , tragajući za svetim gralom dugovječnosti, uvjereni kako su 50-te nove 40-te jer tako tvrdi Oprah i njoj slični, sociolozi tvrde kako se evolucijski stupanj društva i svih njegovih pripadnika najbolje može isčitati iz odnosa pojedinca prema pripadnicima treće životne dobi. Zanimljivo je i kako naša opsjednutost mladošću i stupanj opterećenosti godinama, čini se, proporcionalno rastu sa starenjem svjetskog stanovništva. Ironično ili tek način da nam priroda pokaže kako ima skroz uvrnut smisao za humor?

Ili nauči kako su neke stvari jednostavno-neizbježne.
U svakom slučaju, znajući kako nas sve, odmah tu iza ugla, mazuckali se mi tijekom procesa izlučevinama kukaca, sisavaca i riba, ili ne, očekuje starost, razmislite o vlastitom stavu i zapitajte se kako, zapravo, doživljavate prirodno stanje stvari..A, ono je takvo da, unatoč iznimnom napretku medicine, starost, htjeli mi to ili ne, za sada još uvijek ne možemo ni izbjeći ni preskočiti. Ono,pak, što je moguće, ali zasigurno i potrebno mijenjati, naš je stav prema onima koje politički korektno, nazivamo „osobama treće životne dobi“, onima kojima je posvećen tek jedan dan u godini, slučajno ili ne, simbolično, poetično, ili pak, i u ovom slučaju ironično, prvi dan listopada. ( ironično stoga što sudbina požutjelog, suhog, na kraju i otpadnutog lista, nije niti malo privlačna).
Smatrajući, ipak, kako je u trenutku sve izraženije starosti populacije diljem planete, važno osigurati, ali i prilagoditi životnu sredinu potrebama i sposobnostima pripadnika treće životne dobi ( jer starci, na žalost, ne žive samo u Japanu, štoviše, ima ih čak i u Hrvatskoj), Svjetska skupština UN-a odlučila je godine 1982. 1.listopada proglasiti Međunarodnim danom starijih osoba, posvećujući dan njihovim problemima. Obilježavanje 1.listopada prigoda je da se glasnije progovori o pravima.ljudi koji čine sve veći postotak stanovništva, ali i čiji su socijalni položaj i životne prilike, vrlo teški, nerijetko na samoj granici ljudskog dostojanstva. Želeći promijeniti dominantan stav globalne zajednice koj pripadnike starijih generacija najčešće smatra teretom društva, Ujedinjene su nacije donijele i skup načela o skrbi za starije ljude koji uključuju neovisnost, društveno sudjelovanje, skrb, samoispunjenje, te dostojanstvo.
Dan je ovo koji bi, iz niza razloga, daleko ozbiljnije i medijski snažnije, trebala obilježavati i Hrvatska. I, mada se to na prvu tako baš i ne čini, u odnosu na ostale europske, pa i svjetske zemlje, podaci Ujedinjenih nacija tvrde kako u našoj zemlji postoji izrazito jaka međugeneracijska i obiteljska solidarnost, što je ( za razliku od terenskih podataka pristiglih u ured u New Yorku, mi koji ovdje živimo, znamo kako stvari baš i ne funkcioniraju u skladu sa službenim podacima ), na žalost, vrlo često stvar tradicije, a ne pitanje razvijene svijesti i ispravnog stava prema pripadnicima treće životne dobi. Dodajmo tome život na egzistencijalnom minimumu ( i to ne samo umirovljenika), nedostatak kvalitetnih ili uopće ikakvih staračkih domova, gašenje bolnica po manjim mjestima, i imamo to što imamo-prosječno hrvatsko kućanstvo u kojem u pravilu, uz roditelje i djecu, još uvijek živi i prva generacija-bake i djedovi.


Ono pak što se može isčitati iz podataka i što je relevantno, ali i zabrinjavajuće, glasi ovako: Hrvatska je već dugi niz godina jedna od starijih europskih zemalja, a situacija može biti samo još dramatičnija.Osim toga, po kvaliteti života starijih osoba, naša se zemlja nalazi na 61. od ukupno 96.mjesta na ljestvici takozvanog Global age watch-a. Gotovo polovica umirovljenika tijekom 2015.godine primala je mirovinu manju od nacionalnog prosjeka mirovine koji iznosi 2 237 kuna, a čak 92 tisuće hrvatskih umirovljenika, nakon cjeloživotnog radnog staža, živi s manje od 500 kuna mjesečno. Na kvalitetu života utječe i sve izraženija diskriminacija starijih, kao i cijeli niz pratećih problema s ostvarivanjem osnovnih ljudskih prava, posebno u području socijalne skrbi, mirovinskog osiguranja, ali i zdravlja, koje će si, slijedom svega što nas tek čeka, vrlo skoro moći priuštiti samo oni dubljeg džepa. Zbog svega toga, ali prije svega i činjenice da kao društvo, iskreno, još uvijek nemamo pravi odgovor na nebrojena pitanja koja sa sobom donosi starost, ali i ispravan stav prema starijima, iznimno je važno, prije svega kod mladih, razvijati empatiju, ali i dokidati sve prisutne predrasude prema starijima. To je moguće samo edukacijom, ali i osvješćivanjem javnosti, što je, na kraju krajeva i osnovni cilj obilježavanja 1.listopada- Međunarodnog dana starijih osoba. Upravo oni, dakle, naši stariji, ali i još stariji, glavni su akteri jedinstvenog nacionalnog projekta pokrenutog još u lipnju pod nazivom Superseniori . Projekt čiji je cilj veće i snažnije uključivanje starijih osoba u život zajednice prati i za naše okvire, prilično intrigantna kampanja pod nazivom „Samo stariji, ništa više“. Jer, možda
ne znaju surfati i lajkati, ali ovi ljudi o onom najvažnijem u životu, vrlo često znaju puno više od nas, iako ih ne želimo, ili jednostavno nemamo vremena, čuti. Osim toga, jedino vam godine, uz ponešto bora, mogu donijeti i mudrost, ali i iskustvo koje se stiče samo dugogodišnjim ispunjenim i kvalitetnim životom. Svjesna su toga, itekako, visoko razvijena, socijalno osjetljiva društva, ona u kojima je starost uistinu zlatno doba. Jer, briga o starijima ne bi trebala biti samo obaveza obitelji i šire zajednice koja bi svojim „seniorima“ trebala osigurati mogućnosti za zdravo aktivno starenje i punu participaciju u društvu. Riječ je o civilizacijskom dosegu, ali i pitanje ljudskosti.Osim toga, umirovljeničke godine bi za pripadnike treće životne dobi, trebale biti vrijeme podvlačenja računa, ali i vrijeme lagodnog uživanja, vrijeme za putovanja, ali i brojne druge male radosti za koje se nekada u mladosti nije imalo vremena.


Trebalo bi, ali nije. Ili je…ali Japan je daleko, na drugom kraju svijeta, a ni Švedska baš nije iza ćoška.
I da, možda je u zemlji u kojoj su umirovljenici redovni posjetitelji pučkih kuhinja, a ne putnici na svjetskim kruzerima, u kojoj je 20-ak „krvavo zarađenih“ kuna prodajom vlastitog dostojanstva, ali i plastičnih boca skupljenih po kontejnerima, novac potreban za kupnju dodatne, neplanirane litre mlijeka, a ne za osobno zadovoljstvo, iznimno licemjerno govoriti o starosti kao o najboljim godinama života ( na kraju krajeva, krivci za to smo svi mi zajedno-kao pojedinci, ali i kao društvo). S druge strane, društveno-ekonomske okolnosti ne oslobađaju nas krivnje. Niti smiju biti alibi za nedostojan odnos prema osobama treće životne dobi.
Na kraju krajeva, doživjeti starost u današnje vrijeme, i nastaviti živjeti, uspjeh je vrijedan medalje. A, tome se, u ovakvoj državi, samo treba pokloniti. S dubokim poštovanjem. (nadajući se kako i nas čekaju zlatne godine )…I moš; misliti kako bi to uspjelo mladima?! Malo sutra….

Facebook