Gaudeamus

Gotičko slikarstvo

Kada netko spomene gotičko slikarstvo u Italiji ili samo gotičko slikarstvo, sigurna sam da svima na pamet prvo padne Giotto. Tko je bio taj slavni Giotto di Bondone i tko je uticao na njega?

Možda je ipak na početku najpametnije objasniti općenito slikarstvo gotike. Ono se u početku svodilo samo na umjetnost vitraja pogotovo u Francuskoj.

Svoj procvat gotičko slikarstvo doživljava u Trecentu, odnosno 14. stoljeću, upravo u Italiji. Uz Giotta kao najpoznatijeg slikara gotike u Italiji, ali i šire, valja spomenuti i Duccia te Simone Martinija. Uz njih u takozvanu „Siensku slikarsku školu“ ubrajaju se i Ambrogio Lorenzetti te njegov brat Pietro Lorenzetti. Giotto je pripadnik „Rimske slikarske škole“ zajedno sa svojim sljedbenicima: Taddeo Gaddi, Bernardo Daddi, Maso di Banco te Giottino.


Na Giotta je nesumnjivo utjecao Firentinac Cimabue, odnosno Cenni di Pepo, a taj je utjecaj očit u prikazima Bogorodice na prijestolju. Cimabueova Bogorodica bila je namijenjena oltaru crkve Santa Trinità u Firenci te je visoka skoro četiri metra zbog čega je bila središte te crkve. Njena kompozicija podsjeća na bizantske ikone. Na teškom prijestolju sjedi Marija sa sinom te su s obje strane anđeli, dok su u donjem dijelu slike starozavjetni proroci. Osim zbog same veličine, Bogorodicu središnjom točkom kompozicije čini i njena plava boja halje koja je u kontrastu sa zlatnom pozadinom.
Umjetnici renesanse u Italiji, kao što su Lorenzo Ghiberti i Giorgio Vasari smatrali su da je Cimabue bio Giottov učitelj te se smatra da je upravo od Cimabuea izučio „grčki način“ slikanja. Lorenzo Ghiberti je 1450. napisao djelo o Giottovom životu u kojem piše kako je odrastao u siromaštvu te kako ga je jednog dana otkrio slikar Cimabue dok je crtao na kamenu čuvajući ovce.
Giottove sličnosti sa Cimabueom vide se na njegovoj oltarnoj pali Bogorodica na prijestolju koju je napravio za crkvu Ognisanti u Firenci oko 1310. godine. Kao i na Cimabueovom primjeru, Bogorodica ima plavu halju te je iza nje zlatna pozadina, a pored prijestolja nalaze se anđeli. Razlika između ta dva slikara je u tretiranju svjetlosti. Giotto radi postepeni prijelaz od svijetlog prema tamnome te su zbog toga likovi oblikovani trodimenzionalno. Za razliku od Cimabuea, Giottovo prijestolje nije otvoreno u gornjem dijelu već je konstruirano u obliku niše. Također, anđeli se preklapaju i stoje jedan do drugoga te na taj način stvaraju iluziju dubine prostora dok su kod Cimabuea jedan iznad drugog.
Uz ova dva prikaza prilično sličnih Bogorodica s Djetetom, na pamet mi pada jedna koja je totalna suprotnost ovima dvjema i to francuskog slikara Jeana Fouqueta. Njega je kralj Karlo VII. imenovao dvorskim slikarom te je tu dužnost obnašao od 1420. do 1481. godine. Etienne Chevalier, rizničar već spomenutog kralja, naručio je od Fouqueta oko 1450. da naslika diptih koji će rizničara prikazati uz njegova sveca zaštitnika, Stjepana, pokraj Bogorodice s Djetetom. Taj diptih naziva se Melunski diptih. Njegova Bogorodica navodno je portret Agnes Sorel, ljubavnice Karla VII. Slika djeluje užasno hladno jer je put Bogorodice i Djeteta toliko izbjeljena da podsjeća na mramor.
Jean Fouquet pripadnik je internacionalnog stila gotike koji se javlja oko 1400. godine. Uz njega u Francuskoj se ističu Enguerrand Quarton kao predstavnik „Avignonske slikarske škole“. Stefan Locher predstavnik je „Kolnske slikarske škole“ u Njemačkoj. Upravo za Fouqueta bitni su flamanski slikari braća Limbourg koji su utjecali na njegovo stvaralaštvo.
Odmah nakon gotike dolazi renesansa koja će biti potpuno suprotna Giottovom stilu, ali vrlo slična internacionalnoj gotici, pogotovo gotici na sjeveru Europe.

Facebook