Gaudeamus

Čovjek koji hoda

Od 20. rujna ove godine pa sve do 8. siječnja iduće godine, imate priliku, ako već niste, pogledati izložbu Alberta Giacomettija, u umjetničkom paviljonu u našem dragom Zagrebu, koji je predstavljen u okviru ciklusa „Najveći kipari 20. stoljeća“.

Nakon izložbe velikog Rodina i Miroa, red je došao i na ovog velikog kipara čija djela ili bolje rečeno „tanki ljudi“ upravo to i dokazuju. Alberto Giacometti, švicarski slikar i kipar koji živeći i radeći u Francuskoj ostavlja za sobom velika djela te je upravo iz francuske fundacije Maeght posuđeno dvadesetak crteža i skulpture predstavljene u Umjetničkom paviljonu.

Kratko za one koji nisu toliko upućeni u Giacomettijev život, ali ipak zainteresirani za kulturno uzdizanje, rođen je u Švicarskoj početkom dvadesetog stoljeća, 1901. godine. Giacometti je od malena pokazivao interes za crtanje, ali i književnost mu je bila velika strast. On se zbog bolesti u potpunosti posvećuje umjetnosti te stoga napušta školu i upisuje Akademiju umjetnosti u Ženevi gdje sluša predavanja iz kiparstva. Jedno vrijeme živi u Italiji, ali većinu života je proveo u Francuskoj gdje upoznaje i svoju Annette Arm. Preokret u karijeri doživljava nakon završetka Drugog svjetskog rata kada se počinje baviti prikazom nesretnih, praznih ljudi. Površina skulptura je hrapava, a proporcije izdužene. Alberto se zbog zdravstvenih problema vraća u Švicarsku te tamo i umire 1966. godine.

Upravo su te skulpture, hrapave i izdužene predstavljene u Umjetničkom paviljonu u  Zagrebu. Prije samog otvorenja ove velike izložbe čula sam mnoge komentare, većinom negativne. U umjetnosti je dozvoljeno sve, od pozitivnih komentara do teških kritika što sežu od nerazumijevanja do čiste estetike. Ušavši u paviljon, koji je povodom izložbe bio u potpunosti zacrnjen ostala sam bez riječi, otvorenih usta i puna divljenja jer me na samom početku dočekao „Čovjek koji hoda“. Na samom početku me dočekalo i osam tankih, hrapavih i izduženih skulptura koje su birano i smisleno postavljene licem prema „Čovjeku koji hoda“, po četiri sa svake strane. Skulpture su postavljene na crnom postamentu koji se doima, za laike, poput modne piste. Na zidu iza skulptura postavljeno je oko dvadesetak crteža i skica Alberta Giacomettija. Odlučila sam nakon prolaska kroz prvu crnu zavjesu pogledati redom crteže pa se nakon toga „baciti“ na skulpture. Pogledavši tako redom i jedne i druge, uspjela sam povezati, dakako, crteže sa skulpturama i shvatiti da su sve skice usko vezane za skulpturu ili da su sve skulpture usko vezane za skice, logično. Nakon što pogledate radove, imate priliku, iza druge crne zavjese, pogledati dokumentarni film o Albertu Giacomettiju koji vam može pomoći shvatiti njegovu skulpturu i njegovo stvaranje uopće. Izabrala sam najprije pogledati crteže, skulpturu, film pa zatim opet skulpture. Krenula sam baš tim redoslijedom jer, koliko god već i sama bila upućena u njegovo stvaranje, prvi pogled na radove te nakon njega film mi je još više pomogao upoznati se s njegovim stvaralaštvom i najviše mi je pomoglo shvatiti te izdužene, tanke, hrapave, na pogled lomljive, skupture. Upravo ta skultura može biti odraz i današneg čovjeka jer je upitanju ono njegovo stvaranje u kasnoj fazi kada razmišlja o egzistenciji ljudi. Alberto se pri oblikovanju i slikanju najviše zadržavau na očima, odnosno pogledu. Koliko god umjetnik bio vješt u slikanju i oblikovanju same anatomije oka, ipak,što je oko bez pogleda? Zato je Giacometti crpio, koliko je god mogao iz svojih modela iscrpiti taj pogled koji će dati određeni „sjaj“ skulpturi ili slici.

Kada pogledate njegove skupture „tankih“ ljudi možda vas njihov volumen ne može osvojiti, možda van ne osvaja tekstura ili proporcije, ali karakter itekako može jer on točno opisuje sve što je Alberto u tada htio izvući, ako ste imalo upoznati s njegovim stvaranjem, naravno. Ljudi su navikli da je zaglađeno i „uredno“ najljepše, ali ljepotu Giacomettijevih djela treba razumjeti. Ljepota njegove skulpture nije u volumenu već je puno više, to je ljepota u odnosu između volumena i prostora koji ga obuzima te upravo u toj hrapavoj površini koja iznosi van ono što je zatvoreno u čovjeku.