Gaudeamus

Rad u galeriji

Listajući mjesečni program događanja u Zagrebu uvijek odvrtim do stranice s muzejima i galerijama.

Mogu reći da će u rujnu i listopadu doći mnogo zanimljivih stvari: Blago ranog srednjeg vijeka u Arheološkom muzeju, dvije izložbe u Galeriji Klovićevi dvori od kojih će jedna obrađivati temu smrti, u Muzeju suvremene umjetnosti Hrvatski dizajn i još neke zanimljive stvari, a u Umjetničkom paviljnu Giacometti o kojem ću i napisati osvrt kad se vratim s izložbe. Razmišljajući tako o muzejima zapitala sam se kako je to raditi u muzeju pa sam odlučila intervjuirati jednu prijateljicu koja već par mjeseci radi u galeriji, a odnedavno je tamo i zaposlena za stalno.

Je li kao student teško dobiti posao u galeriji?

„Pa smatram da nije, pogotovo ako studiraš povijest umjetnosti kao ja. Ja sam došla preko ljeta kao zamjena za jednu kolegicu koja je otišla na more, međutim pitali su me želim li ostati za stalno na što sam pristala jer mi je takav posao idealan za popuniti životopis nakon diplome. Znam neke ljude koji su standardnim postupkom dobili posao odnosno poslali su kratak mail sa informacijama o sebi, znaju da smo studenti i ne očekuju čuda u životopisu. Za ostati zaposlen preko godine zapravo najveću ulogu igra raspored i tko koliko može dolaziti.“

Od čega se zapravo sastoji tvoj posao i kako izgleda jedan tipičan radni dan?

„Ovako, u mojoj galeriji se od utorka do petka radi u dvije smjene. Prva je od 11 do 15 sati, a druga od 15 do 19. Vikendom je od 11 do 14. Upisujemo se na liste koje dane smo dostupni te po tome šefica složi raspored, dakle vrlo su fleksibilni. Uvijek dođem par minuta ranije da se mogu u miru presvući u majicu od galerije, uzeti iskaznicu oko vrata i upisati se na listu po kojoj nam se zbraja satnica. Na rasporedu pogledam na kojoj sam poziciji. Ima ih pet na oba kata, na prvom katu su tri, a na drugom dvije pozicije. Posao nije naročito uzbudljiv, većinom se sastoji od šetanja po katu, gledanja je li sve u redu. Kada dođu turisti pozdravim ih i stojim im na raspolaganju.“

Pričaš li s turistima i kakva ti pitanja postavljaju?

„Iskreno, najčešće pitanje je ono gdje je wc. Ponekad me pitaju postoji li drugi kat ili gdje je izlaz ako se  malo pogube. Ponekad me znaju pitati općenito neka pitanja o Zagrebu, ali ništa previše vezano uz umjetnost. Jedino ih ponekad zanima koje je moje najdraže djelo u galeriji.“

I koje je to djelo?

„Imam više dragih djela i umjetnika, ali prvo mjesto bez imalo razmišljanja zauzima Menci Klement Crnčić i njegova Bonaca iz 1906. Osim njega još volim i Zlatka Pricu te Edu Murtića.“

Što bi rekla, koje su prednosti i mane rada u galeriji?

„Ne mogu govoriti u ime svih galerija, ali evo reći ću par stvari iz osobnog iskustva. Prednosti je zasigurno fleksibilnost radnog vremena, mislim da bilo kakav drugi posao ne nudi takav dogovor. Nije fizički naporno, npr. moji jedan prijatelj radi u nekom pogonu, diže teške stvari, radi čak i noćne smjene. Ovo bi se moglo reći da je gospodski posao. Nekih očitih mana zapravo i nema, makar kad radim osam sati zna mi malo dosadno postati, znam mjesto svake slike koliko gledam u njih. I zna biti hladno, to bih kao najveći minus navela. Ali opet, to je vrlo očita stvar pošto slike moraju biti na određenoj temperaturi.“

Mnogo se priča o tome kako galerije posjećuju samo turisti ili stariji hrvatski građani. Jesi li to primjetila?

„O da, to je apsolutno istinito. Mislim da je svaki pedeseti posjetitelj Hrvat, a ako je Hrvat, to je uvijek osoba starija od pedeset godina. Turista ima svih dobnih skupina, iz cijelog svijeta. Većinom dolaze Europljani, ali dolaze i Amerikanci te Azijati. Jednom sam pričala i s muškarcem iz Zambije koji je ovdje bio na nekakvom bankarskom skupu.“

Ovim razgovorom saznala sam što točno rade čuvari u muzeju, ali i saznala da su točne glasine koje govore da hrvatski građani nisu pretjerano zainteresirani za umjetnost.

Facebook