Gaudeamus

Skromnost? Je li to baš uvijek vrlina?

Skromnost je vrlina,ali ne i ako znaš koliko vrijediš,a drugi te sputavaju.

Budi zvijezda koja si obasjava put prema uspjehu. Nemoj biti toliko skroman da ne vidiš koliko značiš ljudima oko sebe.

  Neka se tvoja skromnost vidi u tome kako  ne ističeš svoje vrline onda kad si pred publikom, neka drugi sami dođu do zaključka koliko vrijediš i neka drugi govore tad umjesto  tebe. Ali  ako znaš da vrijediš više od omih koji tvoj osobni sjaj uporno gasene dozvoljavajući ti da pokažeš sve što znaš, kad ti uporno sabotiraju tvoj rad, tad skromnost i nije baš neki dobar put koji ćeš odabrati jer upravo tad sam sebe bacaš u mapu ,,nevažno''.

Skromnost je karakterna osobina koja se u mnogim tradicijama smatra vrlinom. Skromnost nije za svakoga. Ona lijepo stoji samo onima koji bi imali zbog čega biti neskromni, stoga su skromni ljudi ustvari pravo bogatstvo među ljudima,samo trebamo prepoznati to bogatstvo i iznijeti ga kao vrlinu svijetu koji nije to blago prepoznao

Jednoj budali u ruke su dani dijamanti no on ih je bacio u blato rugajući se misleći da u rukama drži obično kamenje,bižuteriju. No poznavaoc dragog kamenja je prolazio tim putem , vidio dijamante, izvadio ih iz blata i nakon što ih je očistio, pokazao ih je svijetu u svom punom sjaju i svi su se divili ljepoti tih dijamanata. Jedino je onoj budali koja ih je najprije s podsmijehom bacila u blato, bilo krivo jer je te dijamante držala u rukama i bacila ih. Zaključak ove pričice koja mi je pala na pamet je da će uvijek postojati netko tko će prepoznati vrijednost onoga čiju vrijednost i sjaj drugi ljudi ismijavaju. Drugim riječima, uvijek postoji druga šansa, drugo nebo na kojemu će tvoj sjaj, zvijezdo, zasjati.

Skromnost traži određenu samokontrolu nad svojim željama,što je poprilično teško ostvariti u današnjem svijetu koje robuje materijalizmu, skupljanju pohvala, zadivljenim pogledima. No skromnim ljudima koji se ne ističu, koji ne guraju svoja dobra djela ili svoje znanje u ,, prvi plan'', treba dati najviše počasti jer su upravo oni najviše zaslužni za bolju svijest društva koje je ionako izgubljeno u ,,blatu''. Svejedno često možemo čuti da je skromnost jedna od najvećih ljudskih vrlina, bilo da se s njom rodimo ili da čitav život težimo skromnosti. Ipak, ukoliko je skromnost vrlina, a mi se svjesno trudimo da vrlinama težimo - ne postajemo li vremenom robovi vlastitih vrlina, kao što postajemo robovi vlastitih poroka? Postanemo li robovivlastitih vrlina, najčešće će se pojaviti narcisoidnost... i gdje je tu skromnost kao vrlina? E pa skromnost je mana kada trebamo  nešto dobiti, uzmeti i skad se trebamo istaknuti... ako nekoga ubodemo prstom u oko neće nas  primetiti, takvi su rijetki. Kad tražiš malo, ne dobiješ ništa, a kad tražiš puno, doniješ još više. Tako bi bar trebalo biti. Jedno je sigurno, u ambicijama ne treba biti skroman. Još veća je vrlina podnositi poraze.

U životu skromnost ili, da kažem, suzdržanost može biti psihički jako korisna. Strpljenje pogotovo može biti jako korisno pojedincu kroz život jer ukoliko znate da vrijedite više no što vam je dozvoljeno pokazati u određenom situacijama, ukoliko ste strpljivi, doći će vrijeme kad ćete moći pokazati svu svoju raskoš stečenog znanja, ali tamo gdje će vam se to znanje priznati i cijeniti. Ukoliko je potrebno, treba kucati na sva moguća vrata ne bi li nam netko prepoznao našu vrijednost. Znači, ako smo završili fakultet, nikad se ne treba zadovoljiti poslom za koji fakultet ne treba nego je dovoljna i završena srednja škola, ako imamo znanje iz nekog životnog područja veće od nekoga tko nas ''koči'' jer ne želi ti to priznati, tad treba samo pričekati neko vrijeme, netko će već vidjeti koliko znanje imate i dozvoliti vam da ga pokažete.

Ne može nam nikad druga osoba odrediti vrijednost, to već i ptice na grani znaju. Skromnost, dakle, je pravilo u životu, ali pravila su pisana da bi se kršila. I to je već poznato. Prekršite pravilo skromnog života samo u slučaju da stvarno imate vrijednost koju možete i potvrditi, bilo školom, bilo kroz život stečenim znanjem ili sposobnostima. Nikad se ne treba precijeniti, ali nipošto si ne smijemo dozvoliti da se zatvorimo u kalup '' manje vrijednih'' jer nam nisu priznate vrijednosti, većinom zbog zadovoljavanja nečijih niskih potreba . Budimo skromni, ali ne uvijek jer tad sami sebe omalovažavamo, a tako će nas s vremenom onda i drugi početi doživljavati i to nije nimalo ugodan osjećaj,zar ne?