Gaudeamus

Život jednog gejmera

Uvukavši se u svijet igranja video igara upoznala sam, naravno i hrpetinu ljudi istih ili jednakih razmišljanja.

U prijevodu, upoznala sam ljude koji igraju iste video igre kao i ja te smo se tako i sprijateljili. Tko kaže da video igre potiču samo nasilje? Do sada sam imala samo ugodna iskustva s ljudima koje sam upoznala na online igrama, ali na internetu djeca svašta rade pa ipak moraju biti na oprezu kao i njihovi roditelji. Tako sam preko jedne MOBA igre ili u prijevodu „multiplayer online battle arene“ upoznala Jane. Igrali smo se online više od godinu dana dok se nismo napokon upoznali „irl“ ili u prijevodu „in real life“. Jane je zanimljiv igrač, njegov način igranja i poznavanje video igara je nešto od čega bi mogao zarađivati za život da je u Hrvatskoj takvo što moguće.

Jane, kada si prvi put zaigrao neku video igru i koja je to bila? 

„Pa kad malo razmislim, prva video igra mi je bila „Duck Hunt“ na Nintentu u prvom razredu sonovne škole. To je ona igra gdje pištoljem ubijam patke, a moj vjerni pas ih skuplja. Kad smo bili djeca to nam je bila igra broj jedan jer nije ipak svatko mogao imati kod kuće Nintendo, a još je zanimljivije bilo jer smo mogli pucati, a znate da djeca ne smiju posjedovati pištolje. Nemojte ni pokušavati posjedovati niti jedan osim ovoga za Nintendo.“

Jesu li te video igre ometale u školi? 

„Itekako, nisam se mogao zaustaviti kada upalim Moto GP ili jednu fantastičnu igru kojoj se ne mogu točno sjetiti imena, ali koncept igre je bio jako zanimljiv. Uglavnom, majmun je „zarobljen“ u lopti i skače na razne platforme. Bio sam dosta nestašan dječak, lako sam se dao omesti video igrama i ponekad radije ostati kod kuće i biti kažnjen, nego otići u školu. To je valjda tako kad si mlad i lud, ne kažu valjda bezveze „mladost ludost“.

Ljudi često kažu da gejmeri nemaju život, no, Jane, imaš li ga ti? 

„Teško je bilo, kada sam bio mlađi i išao u školu, natjerati se radije učiti nego odigrati nešto na svom računalu, ali istina je, što sam bivao stariji postao sam i organiziraniji. Svoje slobodno vrijeme nakon posla većinu vremena provedem igrajući video igre, a tako je, moram priznati i s plaćom. Volim kupovati igre, volim imati original. Bez problema se gejmanje može nazvati i ovisnošću, ali valja imati granice.“

A što je sa izlascima i društvom? 

„Pa s obzirom da oduvijek radije s prijateljima razgovaram online, tako je i sad jer volim uz razgovor igrati svoju omiljenu video igru. Tako si ne ometam dizanje nivoa u igri, a ni socijalni život. Barem mi se tako čini. Ljudi me nekad fizički izvlače iz kuće, ali rekao sam, gejmanje je ponekad zaista ovisnot. No, važno je i okružiti se ljudima koji vas neće osuđivati jer ste drugačiji i koji vas prihvaćaju takvima kakvi jeste.“

Misliš li da takvim načinom života puno propuštaš? 

„Ne, ni slučajno. Tim nekim „običnim“ načinom života bih vjerojatno propuštao sve ono što mogu imati u video igrama. Sve ovisi kako gledate na život, moj život je meni od malih nogu u video igrama pa se ne zamaram „irl“ stvarima ako baš ne moram. Ne znam, možda jednog dana požalim jer sam većinu svog života proveo gledajući u monitor, ali u tom sam monitoru vidio svjetove koje ne možemo „irl“.“

Bi li se upustio u igranje video igara za novac da je to u Hrvatskoj moguće? 

„Bih, vrlo rado. Kada već cijeli život to radim za baš nikakve novce to bi bila jako dobra prilika da svoje drugo „zanimanje“ mogu unovčiti, a i da ono što zaista volim donosi i neki profit. Znate kad ljudi kažu kako je najbolje i savršeno ako možete cijeli život raditi ono što volite, a pritom od toga i živjeti. Pa to bi za mene onda bilo igranje video igara,“

Puno ljudi osuđuje način života kojim ti živiš. Imaš li im što za poručiti? 

„Mind your own business, to je ono što bih rekao, ne samo onima koji osuđuju moj način života koji živim, nego i onima koji osuđuju bilo koga i druge načine života. Gledajte svoja posla i nemojte osuđivati druge. To je poput one priče, sjećaš se, kada čovjek nosi malenu torbicu naprijed, a ogromnu i tešku na leđima. Ta ogromna je njegova i to ne vidi jer voli radije zabadati nos u tuđe živote i tuđa posla. Svojim igranjem video igara zaista nikome ne štetim pa mislim da nema potrebe osuđivati.“

Slažem se s Janeom u većini toga, vjerojatno jer sam i sama gejmerica pa ga razumijem. Život gejmera nije baš identičan onim gejmerskim životom iz američkih filmova. Jane nam je pokazao da se igranje video igara i „pravi život“ mogu itekako balansirati. Važno je imati samokontrolu i osjećaj odgovornosti, tada je sve moguće.

  

Facebook