Gaudeamus

Auguste Rodin

Rodin spada u vrstu ili bolje rečeno, red, umjetnika koji su početkom 20. stoljeća izazivali najviše oprečnih mišljenja.

Od zanosa obožavatelja do onih koju su u potpunosti negirali njegov udio u razvitku suvremene skulpture no danas je priznat kao revolucionar, proglašen je drugim najboljim kiparom svijeta, iza veličanstvenog Michelangela, ali i dalje biva napadan. Njegovi spomenici su uklanjani no uzor je mnogim afirmiranim kiparima današnjice te je njegov utjecaj na europsku kiparsku evoluciju bio snažniji od onoga u Francuskoj.

Otprilike u isto vrijeme kao i sada bila su vam otvorena vrata Umjetničkog paviljona, u Zegrebu, za uživanje u Rodinovom „Poljupcu“. Bila bi prava šteta ako ste propustili pogledati izložbu čija je umjetnost zapravo siteza velikih epoha.

Rođen je 12. studenog 1840. godine u skromnoj obitelji kao Francois Auguste Rene Rodin, a već se u ranom djetinjstvu zainteresirao za crtanje. Rodin je otpočetka znao da je njegov životni put slikarstvo i crtanje, oduvijek je težio tome. Upisao se u Carsku školu za crtnje, vladinu školu za zanat i dizajn, Ecole Imperiale de Dessin. S obzirom na količinu njegovih vrhunskih djela koje nam je „poklonio“ na uživanje da se zaključiti da je bio vrlo marljiv učenik. Nije mu bio problem još u maloj školi posjećivati muzeje ne bi li bolje proučio antičku skupturu, proučiti tapiserije i crteže. Bio je vrlo uspješan kao klinac, dobivao je nagrade za crtanje i modeliranje no to mu nije puno pomoglo pri upisu na prestižnu no konzervativnu Ecole des Beaux-Arts, odili su ga čak tri puta te odustaje. Rodin je proveo sedam godina radeći za druge i na taj način pokušajući ispuniti svoje umjetničke aspiracije. Pao je u veliku depresiju nakon smrti svoje sestre te se nakratko pridružuje redovnicima no ubrzo shvaća da to nije njegov životni put te napušta red i uzdržava se radeći kao dekorativni kipar. U jesen 1863. počeo raditi na bisti koju je predstavio kao svoju debitantsku na pariškom Salonu, a Salon je bila službena izložba koja se održavala svake godine na kojoj su umjetnici mogli pokazati svoje radove javnosti te je bila pomalo i natjecateljska, buduću da su tražili kupce za svoja djela. Rodin uzima modela za poziranje čije su mu se crte lica izrazito svidjele te ga je htio prikazati baš onakvim kakav jest, naime, imao je slomljen nos. Htio ga je izložiti u Salonu no odbili su njegov rad čak dva puta. Usprkos kritikama, Ministarstvo umjetnosti je od Rodina naručilo dizajn svog prvog veikog projekta, portal za Muzej dekorativnih umjetnosti u Parizu. Inspiraciju za vratnice koje je nazvao „Vratnice pakla“, našao je u Danteovoj Božanstvenoj komediji. Ideja je bila stopiti Denteovo putovanje u podzemni svijet kao trodimenzionalni komad koji bi utjelovio mnoge ličnosti i scene. Dok je radio na „Vratima pakla“ postajao je sve popularniji, njegovi radovi traženiji te je stvorio i samostalne skupture iz manjih reljefa vratnica koje su dosegle najveću slavu. To su bile skupture „Mislilac, „Tri sjene“ i predivan „Poljubac“. Vrhunac njegova uspjeha je bila 1900. godina.

Rodinu je predstavljalo zadovoljstvo modeliranje ženskog tijela u glini, njegovi modeli mogli su slobodno šetati dok je on tragao za pozom ili položajem koji je smatrao zanimljivim. Njegov je atelje bio prepun figura. Rodin je često govorio: „Proučavao sam antiku, skulpture srednjeg vijeka i vratio sam se prirodi u tradiciji sam primitivnih Egipćana, Grka, Rimljana. Želim samo oponašati prirodu. Interpretiram je onako kako je vidim, u skladu sa svojim temperamentom i osjećajnošću.“

Čovjek koji nije uspio upisati studij jer su ga tri puta odbili te mu gotovo svako djelo negativno kritizirali nije odustao od svog zvanja koje je osjetio još kao dječak. Takve umjetnike zaista treba cijeniti i prije svega, prije svakog kritiziranja upoznati i umjetnikov život da bi se moglo procijeniti vrijednost njegova truda i rada. 

Facebook