Gaudeamus

Religija vs. spiritualnost

Nakon Drugog svjetskog rata sve je manje ljudi počelo biti religiozno, a sve ih se više okrenulo spiritualnosti.

Mnogi ljudi ne znaju ili ne shvaćaju razliku između ta dva vrlo različita pojma, između religije i spiritualnosti. Što znaći biti religiozan, a što spiritualan? Može li religiozna osoba biti spiritulna te treba li spiritualna osoba biti religiozna?

Religija dolazi od latinske riječi religio te označava poštovanje svega onoga što je sveto te obvezu i povezanost između čovjeka i boga. To je sistem s točno određenim pravilima i jasno ukalupljenim normama ponašanja. To sve zapravo vrlo jednostavno funkcionira. Tko poštuje pravila, bit će mu dobro u životu, a i nakon njega. Međutim, tko ih ne poštuje, dobiva jednosmjernu kartu za pakao. Religija je zapravo slijepo vjerovanje bez ikakvih činjenica i dokaza da potkrijepe to vjerovanje, sve pod izlikom da je bog tako htio. Na kraju ispada da se sva ta čuda o kojima religije pričaju mogu znanstveno dokazati, no i u današnje vrijeme i dalje ima ljudi kojima je razum nepoznanica. U religiji je točno označena i određena hijerarhija u kojem je običan čovjek na dnu i funkcionira i živi svoj život na temelju straha od boga i njegove kazne.

Za razliku od religije, spiritualnost nema točno određenu definiciju. Možda ju je najjednostavnije opisati kao težnju da budemo najbolja verzija sebe. Vrlo često se povezuje s različitim filozofijama, sociološkim i političkim pokretima kao što su liberalizam i feminizam. Stavlja naglasak na ljubav, toleranciju, prihvaćanje, brigu za druge i praštanje. Tu nema hijerarhije, nitko nije ni superioran ni inferioran, svi smo jednaki. Za razliku od raznih religijskih dogmi, spiritualnost omogućuje napredak. Potiče nas na razmišljanje i otkrivanje novih stvari uz pomoć znanosti. Stalnim propitkivanjem nas samih i svega oko nas, spiritualnosti nas potiče i omogućuje nam napredak. Današnja moderna spiritualost djeluje na više polja života: na tjelesnom, mentalnom i socijalnom polju. Zagovara nekakvu fizičku aktivnost, najčešće jogu, hodanje, boravak u prirodi. Za mentalnu jasnoću preporuča se meditacija, a u socijalnom kontekstu druženje s istomišljenicima, ali i s onima koji to nisu. Spiritualnost je otvorena prema svemu i potiče napredak u razvoju problema vezanih uz homofobiju, transfobiju, jednakost žena. Moglo bi se reći da je spiritualnost najpovezanija s istočnjačkim filozofijama i načinu razmišljaja.

Može li religiozna osoba biti spiritualna? Naravno da može. U krajnjem slučaju, Isus je, na primjer, bio u svoje doba spiritualna osoba. Zagovarao je jednakost, ljubav i poštovanje. U međuvremenu su se do danas napravila razno razna pravila i oformila se religija. Kad se bolje promisli, dođe se do zaključka da danas religija više diskriminira nego što nas potiče na život u harmoniji. Dapače, prema najnovijim člancima koje sam pročitala, izgleda da joj je glavni cilj diskriminacija žena. Možda nas uskoro i krenu kamenovati.

Treba li spiritualna osoba biti religiozna? Ne, naravno, za biti spiritualan samo treba biti radoznao, postavljati samom sebi, a i drugima, puno pitanja, tražiti i naći te odgovore. Spiritualnost je svojevrsna znatiželja, znatiželja koja ne prihvaća odgovor “tako je jer je tako i točka”. Spiritualnost je jednostavno rečeno želja za znanjem, težnja za nečim višim i većim.

Hoće li jednog dana spiritualnost preuzeti mjesto religioznosti? Lako moguće. U 21.stoljeću smo, svijet napreduje, a ljudi ga lagano sustižu. Možda je došlo vrijeme kad bi ljudi mogli početi koristiti zdrav razum te kad bi bajke mogli ostaviti iza sebe. Biti zatucan i zatucavati svoje potomke mi se ne čini kao jako mudar potez.