Gaudeamus

Imaš invalidnost,što će ti seks?

Da, ne treba ni nagađati o čemu će biti riječi u ovom tekstu, osobe s invaliditetom u velikoj mjeri zakinute su za jedno od osnovnih životnih prava, za svoj emocionalni život, to jest, za svoj seksualni život svakog na što ima pravo svaki pojedinac, bila to osoba s invaliditetom ili osoba bez ikakvih vidljivih ili nevidljivih znakova koji ukazuju na nekakav problem.

Naime, mnogi će reći ,, Imaš invalidnost, što će ti sad još i seks?! ''. To je nepojmljivo, ako je osoba u invalidskim kolicima zbog prometne nesreće ili jednostavno je tako zbog bolesti, nerijetko je tako još od rođenja, zašto onda ta osoba misli da može imati seksualni/ emocionalni život? Naravno, ovo je napisano u sarkastičnom tonu, ali otprilike to tako bude kad se zdrava osoba susretne s pitanjem seksualnosti osobe s invaliditetom.

Zašto je to tako?  Zbog odgoja? U velikom broju je to istina, nažalost. Zbog nametnutih društveno prihvatljivih normi gdje se ljudi koji se po bilo čemu razlikuju od ostalih jednostavno izoliraju i ,,ostavljaju po strani'' kako ne bi narušili sliku idealnog stanja i kako nam sliiku ,,savršenog'' društva ne bi pokvarili. Je  li to zbog svega pomalo, je. Žena koja, na primjer, ne može imati djecu manje je žena u očima okoline i zašto bi ona vodila seksualni život uopće? Žena koja ne želi ostati trudna svjesna svog zdravstvenog stanja, treba to skrivati od javnosti kao i svoj seksualni život, jer ,, ona nije normalna'', što će joj seks onda uopće? Što će joj partner, zdrav partner? Zašto bi muškarac u invalidskim kolicima vodio svoj seksualni život? Ako seks povezujemo s emocijama, tada osobe s bilo kojom vrstom urođenog ili životno nametnutim invaliditetom, nemaju pravo ni na emocionalni život. A tko smo mi da uskraćujemo takvo životno pravo ljudima koji nas okružuju?

Kad krenemo rasčlanjivati svaki slučaj posebno, vidjet ćemo kako smo svi ustvari jednaki, kako se kaže, ispod kože. A to što imamo nekakav problem, nije baš prevelika ,,kočnica'' u životu, najveća prepreka je ustvari u našim glavama i u strahu od osuđivanja okoline koja ionako ne može živjeti umjesto nas samih i uvijek će osuđivati izbor pojedinca ma kakav on bio.

Kad su u pitanju emocionalne veze između zdrave osobe i osobe s invaliditetom, najbitnije je da ona zdrava osoba makne sve predrasude koje su proizašle iz obiteljskog okruženja u kojem je zdrava  osoba rasla i iz same okoline. Nije lako učiniti to i, po mom mišljenju, takve zdrave osobe razbijaju, svojim primjerom prihvaćanja suživota s osobama s  invaliditetom, sve tabue i jako su hrabre, treba im odati to priznanje. Ljudi se ne zaljube u izgled, tako da ni ta invalidska kolica, hodalica ili štake što prate osobu, većinom, za cijeli život ne bi trebali biti onaj presudni faktor koji će odlučiti ima li osoba s invaliditetom mogućnost razviti emocionalni ili seksualni život.

Najvažnije u cijeloj priči je biti svjestan svojih mogućnosti stoga je jako važna komunikacija. Koliko god grubo zvučalo, važno je da zdrava osoba u startu kaže ukoliko ne može osobu s invaliditetom gledati kao seksualnu osobu ukoliko priča krene u tom, emocionalnom i seksualnom smjeru. Grubo je, ali i jako svjesno od zdrave osobe ako to uspije izreći u pravom trenutku osobi s invaliditetom. Isto tako je i jako zrelo i odgovorno da osoba s invaliditetom, kad veza krene, upozna bez uljepšavanja zdravu osobu sa svojim pravim stanjem, i to odmah na početku kako kasnije ljudi ne bi patili na kraju.

Znači, ,,kočnice u glavi'' smo maknuli, otvoreno smo rekli jedno drugom možemo li prihvatiti takvu vrstu izazova i sad možemo krenuti polako razvijati emocionalnu vezu između dvoje ljudi. Da, možemo, ali najprije trebamo usvojiti termine kao što su seks, vođenje ljubavi, penetracija, milovanje, maženje i slično. Nije za svakoga jednak pojam istog značenja. Trrebamo biti u kontaktu sa svojim JA najprije i biti sigurni da se to naše JA poklapa sa partnerovim JA kako bismo mogli stvoriti JA I TI, ustvari MI. Seks kao aktivnost je inače jako djelotvorna za naš organizam jer ispušta hormone sreće koji blagotvorno djeluju na naš mozak,to već i ptice na grani znaju. Ako je to tako, onda smo i emocionalno zadovoljeniji, a to tek ima pozitivan učinak na pojedinca, osobu s invaliditetom jer čim je pojedinac sretniji i zadovoljniji svojim životom, to se više trudi učiniti sretnom osobu koja joj je u blizini. Onda, nema tabua između osoba s invaliditetom i zdravih osoba, osobe s sinvaliditetom sve će se više otvarati okolini i iznositi probleme s kojima se susreće,a zdrave osobe su s pravom nazvane zdrave jer će moći olakšati osobi s invaliditetom svakodnevni život. BINGO!

I na kraju, svi smo mi isti, imamo iste potrebe, jedino nekada trebamo prilagoditi svoje mogućnosti i usmjeriti ih prema svom partneru. Sve je moguće, pa tako i veza između osobe s invaliditetom i zdrave osobe može uspjeti ako su ljudi iskreni jedni prema drugima, jer, komunikacija je ipak najbitnija kad se predrasude razbiju.

Facebook