Gaudeamus

NE postoje oni i mi-svi smo ljudi

U susret 20.lipnju, Svjetskom danu izbjeglica

UNHCR, UN-ova agencija za izbjeglice bilježi kako je danas u svijetu sve više prisilnog raseeljavanja ljudi, a sve manje tolerancije i razumijevanja.

I, mada dobro zvuči spoznaja kako problem nije isključivo hrvatski, nego globalni, nipošto nas ne opravdava kao društvo homofobnih, ksenofobnih i iskompleksiranih pojedinaca, zatrovanih predpotopnim stereotipima, uvjerenih u vlastitu superiornost. Ipak, statistika je neumoljiva i kaže kako je kao posljedica brojnih sukoba, u posljednje vrijeme oboren svojevrsni neslavni rekord, jer u ovom je trenutku u svijetu zabilježen najveći broj raseljenih osoba još od završetka 2.svjetskog rata. S povećanim brojem ljudi koji, u potrazi za egzistencijom, bježeći od ratova, gladi, teških kršenja prava, u strahu za život, tragajući za komadićem vlastitog, slobodnog neba, prelaze granice, pritisak javnosti raste rezultirajući, uglavnom, netolerancijom i stvaranjem pogrešne slike o izbjeglicama. Ali, odavno je, na žalost, i posljednjim naivcima i utopistima, postalo jasno kako je čovjek čovjeku vuk.Uoči dolaska prvih 50-ak migranata koje smo se obvezali primiti iz EU kvote, u susret danu kada svijet slavi snagu i izdržljivost milijuna onih koji su prisiljeni napustiti vlastite domove, dvorišta u kojima su odrastali, prostore u kojima su se formirali, pokušajmo, bar na trenutak, (koliko god fraza izlizano zvučala), vlastite cipele zamijeniti onim njihovima. Jer, i na taj se način gradi dobrodošlica. Uostalom, samo u situacijama u kojima smo spremni ne samo dati, nego i primiti od drugih, moguća je i kultura susreta. A, gostoprimstvo raste i davanjem i primanjem.Na kraju, krajeva, ne postoje oni i mi. Svi smo ljudi. 

 

Misao je to u koju vjeruju brojni aktivisti, članovi udruga, okupljeni u Koordinaciju organizacija civilnog društva za integraciju, organizatori 3.Tjedana izbjeglica koji se od 13.do 26.lipnja održavaju paralelno u Zagrebu i u Kutini, u susret Međunarodnom danu izbjeglica, kao znak podrške i dobrodošlice svima onima koji će uskoro, dijeleći sudbinu svih nas, Hrvatsku zvati svojim domom.Bit će to tjedni  prepuni prilika  za razgovor, susrete, razmjenu informacija, druženje uz glazbu, bliskoistočne okuse, boje i mirise, koncerte i izložbe, nogometne utakmice, sportske radionice,predstave, umjetničke i filmske projekcije,  ali i vježbanje tolerancije i dobrodošlice, tjedni u kojima će Hrvatska imati priliku pokzati kako smo društvo otvoreno za različitosti. Na svu sreću, unatoč nebrojenim neuspjesima i katastrofalnim padovima na gotovo svim ispitima demokracije koje smo do sada polagali, unatoč, itekako, prisutnim, ni malo bezazlenim, posrtanjima i skretanjima u desno, politički, svjeetonazorski, ideološki, znali smo i, nadam se, znat ćemo, pokazati kako se s dobrom ocjenom polaže ispit iz ljudskosti.

 

A, taj je, u što god vjerovali, ( ili, u formalnom, institucionalnom smislu, ne vjerovali), kom god se klanjali i upućivali molitve, najvažniji.Osim toga, svi imamo jednaku odgovornost učiniti ovaj svijet boljim mjestom nego što je bio u trenutku kada smo na njega stigli, a to je ono u što ja, do kraja i beskompromisno vjerujem. Ipak, valja znati i kako je moći i htjeti poželjeti dobrodošlicu, tek prvi korak na putu dugom bar 10 tisuća koraka. Jer, izazov je ovo i za pojedince i za zajednicu. Šok za kulturološki, civilizacijski, društveni horizont. I  migranata, ali i onih s kojima će se susresti. I kao da stvarnost prepuna sumnji, iracionalnih strahova, homofobije, diskriminacije i nasilja na svakom koraku nije dovoljna, tu je nedostatak kvalitetnih politika integracije, akcijskih planova i programa. I, kako, uopće, riješiti pitanje zapošljavanja migranata, kad već godinama nemamo pojma što bi i sa više od 300 tiusća nezaposlenih vlastitih, i kako im osigurati zdravstvenu skrb dostojnu čovjeka, kad ćemo čak i vlastitoj bijedi uskratiti mogućnost odlaska k liječniku, i kako organizirati nastavu na sirijskom ili farsiju, kad čak i manjinama koje bi trebao štititi Ustavni zakon ,to pravo uglavnom uskraćujemo i kako afirmirati tezu da je bogatstvo u različitosti kad smo s više od 90 posto Hrvata izjašnjenih popisom stanovništva jedna od nacionalno najhomogenijih zemalja na svijetu i kako ....?

Ima tu još bezbroj tih kako na koje nikako pronaći odgovore, a vrijeme prolazi i oni ( koji su kao i mi-ljudi), samo što nisu stigli..  S druge strane, možda je baš takva, još uvijek do kraja nedefinirana situacija, na izvjestan način i pozitivna. Jer, oni koji su se odlučili emigrirati, dobro znaju  kako će morati  promijeniti neke od svojih najspecifičnijih karakteristika. I možda će tako, svjesno ili nesvjesno, brže ili sporije,na promjenu „prisiliti“ i one koji ih primaju.A, onda ćemo, možda, kroz neko vrijeme, shvatiti kako nam te promjene nisu prepreka, nego jedinstvena prilika za itsinski ( ljudski i društveni ) rast, prilika koju bi, itekako, trebali zgrabiti. Jer, omogućimo li, kao pojedinci, ali i kao zajednica, da integracija postane međusobno obogaćivanje, možda shvatimo i sav besmisao diskriminacije, rasizma, ekstremnog nacionalizma i ksenfobije.?I...na kraju krajeva..ne postoje oni i mi..Svi smo ljudi...

Foto: unhcr.org

Facebook