Gaudeamus

Uz Svjetski dan okoliša

Ako čovjek pljune na tlo, pljuje i na sebe samoga

Peti dan mjeseca lipnja dan je od iznimnog značaja za čovječanstvo, dan kada svijet, bar na trenutak, postaje ekološki svjestan i savjestan.

Svjetskim danom zaštite okoliša nastoji se potaknuti svakog pojedinca, kao nedjeljivog dijela prirode, na aktivnosti održivog razvoja, ali i na odgovornost za očuvanje zajedničkog planeta. Jer, upravo je uloga pojedinca ključna za razumijevanje značaja pitanja zaštite okoliša, ali i ostvarenja sigurnije i prosperitetnije budućnosti za sve.

Jer, glavni problem današnjice, unatoč općem mišljenju, nije ni politički, niti kulturološki. Riječ je o problemu klimatskog kaosa, ogromnog izazova za planet, ali i čovječanstvo. Jer, ako je vjerovati stručnjacima, narednih desetljeća, unatoč brojnim međunarodnim konferencijama o zaštiti atmosfere, mogle bi definirati katastrofalne klimatske promjene diljem svijeta.

Krivnjom čovjekaatmosfera se ubrzano zagrijava, razrjeđuju se zemljini polovi, glečeri nestaju, gotovo preko noći, a tu je i kaos u odnosima kiša i morskih struja.Sve je manje vidljivih sezonskih razlika,mediteranski pojasi postupno dobivaju pustinjska obilježja, nestaju prašume, tundre pate od suše, izbijaju požari u,do sada, neviđenim .Sve to istovoremeno zagrijava atmosferu, zbog čega planet u narednih pola stoljeća može očekivati rast temperature za dva do tri stupnja, aposlutni klimatski kaos, ali  i zabrinjavajuće podizanje razine mora . I mada je riječ o procesima za koje smo, izravno ili neizravno, krivi sami, i koji su, čini se, unatoč znanstvenim i tehnološkim dostignućima nezaustavljivi, svijet se, pa i ovaj naš mizerni komadić svemira, bavi uglavnom politikanstvom, ali i samim sobom.

 

I mada osobno ( skrušeno, pred autoritetom javnosti, priznajem) nisam Bog zna kako ekološki osviještena, a zelenu boju ne volim čak niti u modnim kombinacijama, podaci su ovo koji bi nas sve trebali zabrinuti.Jer, dok svim drugim katastrofama ( uključujući i ovu ekonomsko političku u kojoj živimo), vrlo jednostavno, s pinklecom na ramenu, mirne savjesti možemo okrenuti leđa, ova će nam, itekako uzvratiti. I jednim nam udarcem pokazati koliko smo, unatoč vlastitoj aroganciji i uvjerenju kako smo, zahvaljujući evoluciji i dostignutom znaju, njome ovladali, u odnosu na brutalnu moć prirode, i dalje, mizerno mali i beznačajni.

I, mada se više ne bojimo munja i gromova, vjerujući kako nas njima kažnjava neko više, nepoznato, bradato biće, i mada smo naučili, vlastitim potrebama, prilagoditi čak i tokove rijeka, zauzdavši tako, snagu voda, ali i kontrolirati oblake, zaustavljajući kišu prije velikih sportskih natjecanja, još uvijek nismo do kraja osvijestili jednu i jedinu, temeljnu istinu čitave priče.Onu kojom nas planet, uporno i strpljivo, već desetljećima, najprije pokušava upozoriti, a onda i podučiti, a mi, bahato, odbijamo prihvatiti.

 

Stoga, utvrdimo, jednom za svagda, dok nije prekasno- čovjek nije gospodar prirode, on je, tek, jedan njen dio. Paradoks predstavlja i spoznaja kako su te činjenice, daleko više od čovječanstva današnjice, itekako bila svjesna drevna plemena, ona koja su svoj život, rast i napredak, oduvijek isprepletala s prirodom. Zbog svega toga, ekologija ali i odgoj za održivi razvoj, u suvremenom bi obrazovnom sustavi, trebali biti dominantni. Jer, današnji način života, temeljen na vrijednostima aposlutne ljudske dominacije, u svom je temelju, itekako pogrešan, smatraju ekolozi. I, dok god vjerujemo kako imamo pravo intervenirati u prirodu, ali je i mijenjati, postavljamo se kao vladari i supremati, a ne, kao karike kompleksnog zajedničkog lanca i dijelovi sustava. Prihvaćanjem ideje da smo, tek, dio prirode, prihvaćamo i odgovornost.

Uostalom, mi smo čuvari ovih svetih mjesta, znali su još i Navajo Indijanci, pitajući bijelog čovjeka hoće li ikada početi shvaćati značenje tla pod svojim nogama.Jer, „sve je sveto-od zrnca pijeska do planine. I na ovoj zemlji jučer i sutra postoje vječno. Na kraju zemlje, na kraju voda, na kraju neba, na kraju planina, ne postoji ništa što nam nije prijatelj.“ Zbog svega toga, možda bi, upravo 5.lipnja, dan kada se čovječanstvo, samo na trenutak, prisjeti kako je svatko od nas „dijete Zemlje“, mogao postati i dan kada će svatko od nas, jednom zauvijek, promijenititi vlastiti odnos prema prirodi, čak i ako smo od nje fizički udaljeni, postajući ekološki osviješten. Uostalom, zar nije i krajnja svrha evolucije svakodnevna nadgradnja? Tek tada ćemo moći ispravno odgajati i obrazovati generacije koje dolaze, klince kojima ćemo Zemlju ostaviti u naslijeđe.

 

Nadajući se kako će se prema njoj odnositi bolje od nas. I kako će im potrajati,Jer, iako je Matt Damon u kreativnoj viziji Ridleya Scotta, zahvaljujući na prvom mjestu, znanju, znanstvenim postignućima i ljudskoj sposobnosti prilagodbe, u maniri čovjeka-gospodara svemira, uspio pripitomiti Crveni planet, trenutak kada ćemo Mars zvati svojim novim domom, još je jaaako daleko.

Stoga, kako napisa poglavica Seattle, nama-bljedolikima, davne 1854.godine-„učite vašu djecu kao što mi učimo našu, da je Zemlja naša majka, što god snađe Zemlju, snaći će i sinove Zemlje. Ako čovjek pljune na tlo, pljuje na sebe samoga.To mi znamo-Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada Zemlji“.Osim toga, ekološka je kriza itekako i duboka moralna kriza. Stoga, „zeleno, što volim zeleno“!