(A zašto ne drugačije)..... Erwin Panofsky-Povijest umjetnosti kao humanistička disciplina ili naučimo nešto novo...

Erwin Panofsky, američki teoretičar i povjesničar umjetnosti, jedan je od onih malobrojnih intelektualaca čije su ideje i danas, 40-ak godina nakon njegove smrti, istovremeno kontroverzne, ali i dovoljno kreativne da bi bile utjecajne.

Erwin Panofsky.jpg
 Panofsky je najpoznatiji po svojim analizama pojava u likovnim umjetnostima na temelju formalnih i ikonografskih faktora, ali i činjenici da je, povijest, kao i sva njena dostignuća i ideje koristio pri interperatciji umjetničkih djela i obratno. S Panofskym, poviješću umjetnosti, ali i humanizmom, onako kako to rade studenti za potrebe seminarskog rada, upoznaje nas naša buduća umjetnica, brucošica Likovne akademije Bianka Garčević

Kad kažem „humanizam“ ili „humanitas“ prvo što mi pada na pamet jest čovječnost u smislu altruizma, provođenje određene radnje za „pomoć“ drugima, doprinos našoj vrsti. Stavimo li isti termin u kontekst povijesti umjetnosti kao struke, na prvu to možda i nema smisla, no uđemo li dublje u problematiku  humanističke discipline i proučimo li stvar humanistički, sve će dobiti  savršen smisao.

 

Kada je Erwin Panofsky, poznati američki teoretičar i povjesničar umjetnosti pisao o svojoj struci kao humanističkoj disciplini,  jasno je definirao dva važna značenja te riječi- protivnost između čovjeka i onoga što je niže od njega, a potom i protivnost između čovjeka i nečega što je iznad njega. Lako je shvatljivo, ali i objašnjivo kako je prvo značenje vrednota, a drugo ograničenje. Spomenuti je Panofsky , citirajući i Scipiona Mlađeg, „humanitas“ kao pojam vrijednosti objasnio i na slijedeći način:  nije svatko tko pripada vrsti „homo“ istovremeno i onaj koji zaslužuje da ga se naziva „homo humanus“, jer u takvu vrstu ulaze i barbari, ali i nemoralni ljudi, iako tim i takvima nedostaje  ono nešto što nazivamo kulturom. Panofsky spominje i Picov „govor“ u kojem se tvrdi kako je Bog stavio čovjeka u središte svemira da se snađe u okruženju, da promatra i doživi , te samstalno odluči kamo krenuti. Sve spomenuto nam približava značenje pojma „humanitas“ , ali rođenje humanizma. Obzirom na dva spomenuta značenja termina, humanisti su smješteni i u dvije različite vrste tabora- one koji negiraju ljudske vrednote i one koji negiraju ljudsku ograničenost, što proizlazi iz humanističkog stava zasnovanog na traženju ljudskih vrijednosti i prihvaćanju ljudskih ograničenja. Humanist, kaže Panofsky, poštuje i prihvaća tradiciju kao predmet proučavanja.

 

Kažemo li da je čovjek uistinu jedino živo biće koje za sobom ostavlja djela,  kažemo i da je ono stvoreno u duhu. Dakle, objasnio je Panofsky uzevši za primjer dabra koji će graditi brane, ali bez prethodno skovanog plana izvedbe. Drugim rječima, dabrovi se, možda i služe  znakovima i stvaraju strukture, ali ih, pri tom, ne shvaćaju, odosno stvaraju strukture, ali ne shvaćajući odnose konstrukcije. Još je jednostavniji primjer psa koji će drugačijim lavežom najavljivati gosta, a drugačijim lavežom tražiti da bude izveden u šetnju, iako taj isti pas neće vlasnika obavijestiti da je netko bio u kući za vrijeme njegova odsutstva.

Sažimanjem svega u humanističku disciplinu zaključujemo da humanist vlastita djela shvaća kao nešto vrijedno, iz čega se može  iščitati i kako istražuje iz povijesnih činjenica. Pronađe li humanist  dokument u kojem jasno piše datum i opis neke građevine ili umjetnine, bila ona slika ili skulptura, te da taj dokument po svemu sudeći i pripada nekom djelu,  bilo bi to vrlo jednostavno.  Ipak, tu moramo postaviti i nekoliko dodatnih pitanja. Moguće je da je dokument orginal ili da je lažan prijepis, što, opet otvara nova pitanja. Postoji mogućnost i da je samo djelo kopija, stoga je humanist primoran i provjeravanju, čime se suočavamo s beskonačnim začaranim krugom. Dakle, povjesničar umjetnosti je humanist jer je njegov primarni materijal proučavanja umjetničko djelo.

Tu se otvara i pitanje umjetničkog djela, onog  koje Panofsky opisuje kao estetsko. Jasno je da je svako umjetničko djelo napravljeno da mu se divi, ali ne uvijek, jer ponekad treba gledati iza estetkog i shvatiti funkciju. Tako će, kaže Panofsky, drvodjelac drvo promatrati sa svog stajališta i povezivati ga s načinima obrade, a samo će onaj tko u potpunosti sebe zataji u odnosu na predmet promatranja, djelo doživjeti i potpuno estetski. Kada je Panofsky tako čvrsto povjesničara umjetnosti odredio kao humanistu, jasno je da će povjesničar umjetnosti djela promatrati drugačije od „naivnog“, običnog promatrača. Jer, za razliku od amatera, povjesničar umjetnosti je svjestan toga što promatra, što je i u opisu njegove struke te, kroz strast, usađeno u njegovu svijest.

 

Sve što je Erwin Panofsky tijekom svog iznimno zanimljivog intelektualno-umjetničkog djelovanja iznio o povijesti umjetnosti kao humanističkoj disciplini,  ne može nas ostaviti ravnodušnima. Jer, upuštajući se u srž stvari, nemoguće je ne zavoljeti humanizam, ali i hodati svijetom zatvorenih očiju, nesvjesni promjena koje su donosila i donose povijesna razdoblja. Uostalom, poznavajući povijest, ali i povijest umjetnosti, učimo se i uspoređivati umjetnička djela, ali i sve ostalo što  nam je u opisu poslana, svjesni kako razmišljamo sve više i sve dublje, ponirući u probleme čovječnosti i humanizma. Jednostavno ih samo tolerirajući, ili pak, tražeći vrijednosti. A, možda je upravo to želio i tražio i Panofsky?

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik

Suradnici

 Logo  TZ GNG 1

 baner.romski portal

 UDD logi

LUNA logo

LAG baner