Božidar Bilopavlović-Billy, još jedan zavičajnik predstavio se novim generacijama

Već neko vrijeme, sigurno ste primijetili, Gradski muzej Nova Gradiška darujem nam vrijedne izložbe naših zavičajnika želeći na taj način pokazati koliko su naši ljudi uspješni i u umjetnosti.


Na taj način i njihov im rodni grad odaje priznanje, a oni sami potvrđuju kako im je posebno izlagati u sredini u kojoj su ponikli.
Jedan od njih je i Božidar Bilopavlović-Billy, čija je izložba „Portreti“ u Gradskom muzeju Nova Gradiška otvorena 26. lipnja.
Božidar Bilopavlović – Billy rođen je 17. prosinca 1951. u Novoj Gradiški. U rodnom gradu završava osnovnu školu i Gimnaziju. Za maturalnu radnju izabrao je temu umjetnička fotografija. Još kao osmoškolac započinje s fotografiranjem. U Zagrebu pokušava upisati AKFIT no ne uspijeva pa nekoliko godina radi u Novoj Gradiški kao profesionalni fotograf te dopisnik „Večernjeg lista“. Radeći u fotografskom studiju razvija skolonost prema portretnoj fotografiji.


Po povratku u Zagreb studira na Višoj školi za socijalne radnike, a u toj struci je dočekao i mirovinu. Od 1978. godine živi i radi u Zagrebu i od tada započinje druženje s književnicima pa je tako i jedna od najstarijih fotografija u knjizi "103 PORTRETA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA" snimljena te godine.
Tijekom višegodišnjeg bavljenja fotografijom, Billy surađuje s piscima na opremi knjiga, a fotografije objavljuje u „Studentskom listu“, „Danasu“,“ Areni“, „Hrvatskom slovu“, „Smibu“, „Modroj lasti“ te raznim drugim tiskovinama.
Do sada je organizirao nekoliko samostalnih izložbi ("Mala antologija lica", "Tamne slike svjetlosti", "Svetkovina ruža") od kojih je "Mala antologija lica" bila osnovom za nastanak knjige „103 portreta hrvatskih književnika“.
Fotografijom se bavi od 4. razreda osnovne škole i to naravno crno-bijelom.
Prvu i jedinu do sada izložbu u Novoj Gradiški, ispričao nam je, imao je još kao gimnazijalac i to u Domu kulture. Drago mu je da u svom rodnom gradu izlaže i s ovim vremenskim odmakom.
-Ja svijet fotografski doživljavam crno-bijelim. Na tome sam se učio, ostao na tome, a i sada u ovim godinama nemam baš puno volje ponovno puno toga učiti. Ostao sam vjeran analognom fotoaparatu i crno-bijeloj fotografiji- rekao nam je.
Negative je uvijek razvijao sam u tamnoj komori. A klasični fotolabaratorij uvijek je plijenio pažnju, što zbog tame u kojoj se odvijaju neki fotografski postupci, što zbog neizvjesnosti koja je uvijek prisutna pri fotografiranju i obradi klasičnih fotografskih medija. Uvijek je prisutna neka mistika jer naprosto do kraja procesa ne znate je li vam fotografija uspjela. A tu su i mirisi razvijača, fiksira,...pa sušenje fotografija obješenih pomoću drvenih kvačica.
Simboliku je dočarao i autor izložbe i postava Miroslav Pišonić upotrijebivši upravo nekadašnje drvene kvačice kako bi pričvrstio legende uz fotografije ispisane rukopisom.
-Niti jedna ova fotografija nije napravljena u studiju, nego „usput“, iako to možda ne izgleda tako. Dvije godine sam radio u Foto studiju „Vitković“ pa me gospođa Zvonkica naučila one sitne tajne zanata koje se ne mogu naučiti iz knjige.
Iako imam nekoliko digitalnih fotoaparata, oni me ne vesele. Mene veseli film. I danas ga se nađe, na Hreliću. Ja slikam gotovo isključivo sa „Nikonima“ i „Rolleiflexima“, a što to znači jasno je svakome tko nešto zna o fotografiji- istaknuo nam je, među ostalim Billy.


Na pitanje zašto portreti odgovorio je:“Kod gospođe Vitković radio sam portrete ljudi za osobne iskaznice, međutim tada nije bilo takvih pravila kao danas kada fotografirate za dokumente. Imao sam fotografsku slobodu. I da ne zaboravim svoju drugu struku, a to je socijalni rad. Dugo sam godina radio sa ljudima. I šta je važno za portret? Važno je sa ljudima razgovarati i biti s njima oči u oči. I onda kroz 10-ak fotografija, ne kroz 100 digitalnih, nego 10-ak analognih nastaje dobra slika- naglasio nam je u razgovoru o svojoj najdražoj temi Božidar Bilopavlović, Billy.
Biti u rodnom gradu, susresti se s prijateljima i onima koje je portretirao u njemu, uvijek je nostalgično dodao je umjetnik.
–Na studij sam otišao 1972. Po završetku sam se vratio u Novu Gradišku i radio otprilike godinu dana. U međuvremenu sam se oženio, a i supruga mi je radila u Centru za socijalnu skrb, otišao sam u vojsku i potom smo se preselili u Zagreb. Tu sada počinje zagrebačka priča od 1979. godine kada sam napravio prvi portret Novaka Simića, a i ona je na ovoj izložbi. Tako je i krenulo sa portretima književnika, a i kretao sam se u tom kulturom miljeu. Portretirao sam i „obične“ ljude. I tih portreta ima nekoliko na ovoj izložbi. Planiram raditi još jednu izožbu portreta i to „malih“ ljudi, ali mi za to treba vremena jer treba ih naći među tisućama negativa. Možda ju za dvije godine uspijem pripremiti, samo daj Bože zdravlja- naglasio je uz osmijeh naš sugovornik, bogatog životnog, profesionalng i umjetničkog iskustva.

Tijekom više desetljeća bavljenja fotografijom, Božidar Bilopavlović – Billy stvorio je veliki opus fotografija pisaca i pjesnika, a koje su našle svoje mjesto, kao što smo rekli, u knjizi “103 portreta hrvatskih književnika”.
Godinama fotografirajući domaće literarne autore, nastala je bogata arhiva snimaka od kojih je autor za knjigu odabrao 103 fotografije.Fotomonografija je izniman doprinos hrvatskoj kulturi i hrvatskoj književnosti 20. stoljeća.
Osim portreta književnika, autor je od svakog od njih odabrao po jedan ulomak iz njihovih djela, spojivši fotografiju i pisanu riječ pa je ovoj knjizi dao i književnu vrijednost. Svi portreti su rađeni u crno bijeloj tehnici, a tako su i snimani, na filmu i analognom tehnikom. Autor je sam obavio i cijeli postupak izrade fotografija u malom fotografskom laboratoriju, onako kako je i započeo svoje bavljenje fotografijom još u osnovnoškolskim dani.
Ova je njegova knjiga predstavljena 2013. i u Novoj Gradiški u organizaciji Gradske knjižnice.
Svakako razgledajte izložbu „Portreti“ Božidara Biopavlovića otvorenu do 19. srpnja i uvjerite se u ljepotu i neprolaznost umjetničke fotografije.